IŠ) Postanak poglavlje 1
1 U početku stvori Bog nebo i zemlju.
2 Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama.
3 Tada reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I postade svjetlost.
4 I vidje Bog, da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog svjetlost od tame.
5 Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć, postade večer, i postade jutro - prvi dan.
6 Tada reče Bog: “Neka bude svod posred voda, i neka rastavi vode od voda!”
7 Tako stvori Bog svod i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom. I tako se dogodi.
8 Svod nazva Bog nebo. I postade večer, i postade jutro - drugi dan.
9 Tada reče Bog: “Voda pod nebom neka se skupi na jednom mjestu, i kopno neka se pokaže!” I tako se dogodi.
10 Kopno nazva Bog zemlja, skupljenu vodu nazva more. I vidje Bog, da je bilo dobro.
11 Tada reče Bog: “Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i plodonosno drveće, što rodi plodove po vrsti svojoj, plodove, što u sebi samima svoje sjeme nose na zemlji!” I tako se dogodi.
12 Zemlja pusti iz sebe svakovrsno zeleno bilje, što nosi sjeme, i drveće, što rodi svakovrsne plodove, u kojima je sjeme. I vidje Bog, da je bilo dobro.
13 I postade večer, i postade jutro - treći dan.
14 Tada reče Bog: “Neka budu svjetlila nebeska na svodu, da rastavljaju dan od noći, kao znakovi neka ona služe i pokazuju vremena, dane i godine.
15 Neka svijetle na svodu nebeskom, da rasvjetljuju zemlju!” I tako se dogodi.
16 Bog stvori dva velika svjetlila nebeska, veće, da vlada danom, i manje, da vlada noću, uz to još zvijezde.
17 Bog ih postavi na svod, da rasvjetljuju zemlju,
18 Da vladaju danom i noću, te rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog, da je bilo dobro.
19 I postade večer, i postade jutro - četvrti dan.
20 Tada reče Bog: “Neka vrvi voda posvuda od živih bića, i ptice neka lete iznad zemlje svodom nebeskom!”
21 Tako stvori Bog velike morske nemani i sva živa bića, što se miču, od kojih vrvi voda, po vrstama njihovim, i sve ptice krilate u vrstama njihovim. I vidje Bog, da je bilo dobro.
22 Bog ih blagoslovi riječima: “Rađajte se i množite se! Napunite vode u morima! I ptice neka se množe i napune zemlju.”
23 I postade večer, i postade jutro - peti dan.
24 Tada reče Bog: “Neka zemlja proizvede živa bića svake vrste: stoku, životinje, što gmižu, i zvijeri zemaljske, sve po vrsti njihovoj!” I tako se dogodi.
25 Tako stvori Bog zvijeri zemaljske po vrsti njihovoj, stoku po vrsti njezinoj i sve, što gmiže na zemlji, po vrsti njihovoj. I vidje Bog, da je bilo dobro.
26 Tada reče Bog: “Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji!”
27 Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.
28 I Bog ih blagoslovi, i reče im Bog: “Rađajte se i množite se, napunite zemlju i podvrgnite je sebi! Vladajte nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svakim živim bićem, što se miče na zemlji!”
29 I Bog reče: “Eto, predajem vam sve na svoj zemlji bilje, što nosi sjeme, i sve drveće s plodovima, u kojima je sjeme; neka vam bude za hranu!
30 Sve zeleno bilje dajem za hranu svima zvijerima zemaljskim, svima pticama nebeskim i svemu, što se miče na zemlji i ima život u sebi.” I tako se dogodi.
31 Kad vidje Bog sve, što je bio učinio, nađe to za veoma dobro. I postade večer, i postade jutro - šesti dan.

IŠ) Postanak poglavlje 2
1 Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.
2 Sedmi dan bio je dovršio Bog djelo svoje, što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio.
3 I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.
4 To je opis postanja neba i zemlje, kad su bili stvoreni. U vrijeme, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo,
5 Nije još bilo na zemlji nikakva grmlja poljskoga, i na poljima nije još raslo nikakvo bilje, jer Gospod Bog nije još pustio dažda na zemlju i nije još bilo ljudi, da obrađuju zemlju.
6 No dizala se je magla iz zemlje i natapala je svu površinu tla.
7 Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće.
8 Tada zasadi Gospod Bog daleko na istoku vrt u Edenu i stavi tamo čovjeka, kojega je bio načinio.
9 I dade Gospod Bog, te niče iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla.
10 Od Edena dolazila je rijeka, da natapa vrt, i ona se kod izlaza iz njega dijelila u četiri otoke.
11 Prva se zove Pišon, koja teče pokraj cijele zemlje Havile, gdje ima zlata.
12 Zlato je ove zemlje izvrsno; a tamo ima i bdelija i oniksa kamena.
13 Druga se rijeka zove Gihon, koja teče pokraj cijele zemlje Kuš.
14 Treća se rijeka zove Tigris, koja teče istočno od Asirije. Četvrta je rijeka Eufrat.
15 Uze dakle Gospod Bog čovjeka i stavi ga u vrt edenski, da ga obrađuje i goji.
16 A dade Gospod Bog čovjeku ovu zapovijed: “Sa svakoga drveta u vrtu smiješ jesti;
17 Samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti.”
18 Tada reče Gospod Bog: “Nije dobro čovjeku, da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu, koja mu pristaje.”
19 I dovede Gospod Bog sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske, što ih bio načinio od zemlje, pred Adama, da vidi, kako će ih nazvati. Kako Adam nazove živa bića, onako će se zvati.
20 Adam nadjenu dakle imena svoj stoci i pticama nebeskim i svima životinjama zemaljskim; ali se Adamu ne nađe među njima pomoćnica, koja bi mu pristajala.
21 Zato Gospod Bog pusti dubok san na Adama, i dok je on spavao, uze mu jedno rebro i ispuni mjesto opet mesom.
22 Gospod Bog načini ženu od rebra, što ga je bio uzeo čovjeku, i dovede je k čovjeku.
23 Tada Adam reče: “Ta je napokon kost od kostiju mojih i meso od mesa mojega. Ona će se zvati žena, jer je uzeta od čovjeka.”
24 Zato ostavlja muž oca i mater i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo.
25 Oboje, Adam i žena njegova, bili su goli, pa ipak se nijesu stidjeli jedan od drugoga.

IŠ) Postanak poglavlje 3
1 Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih, što ih je bio učinio Gospod Bog. Ona reče ženi: “Je li doista rekao Bog: ‘Ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu’?”
2 Žena odgovori zmiji: “Od plodova drveća u vrtu smijemo jesti.
3 Samo od plodova drveta, što stoji usred vrta, zapovjedio je Bog: ‘Od toga ne smijete jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti.’ “
4 Zmija reče ženi: “Nikako nećete umrijeti,
5 Dapače zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.”
6 Sada istom vidje žena, kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznanje. I ona uze od njegova ploda i jede; i mužu svojemu, koji je bio uz nju, dade od njega, i on isto jede.
7 Tada se obadvima otvoriše oči, i oni opaziše, da su bili goli. Zato spletoše lišće smokvino i načiniše sebi od njega pregače.
8 A kad začuše sušanj koraka Gospoda Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, skriju se oni, Adam i žena njegova, pred Gospodom Bogom među grmenjem u vrtu.
9 A Gospod Bog viknu Adama i upita ga: “Gdje si?”
10 On odgovori: “Kad začuh sušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol, pa sam se skrio.”
11 Tada upita on: “Tko ti je rekao, da si gol? Da nijesi možda jeo s drveta, s kojega ti zabranih jesti?”
12 Adam odgovori: “Žena, koju si mi dao da bude uz mene, ona mi dade s drveta, i jedoh.”
13 I Gospod Bog upita ženu: “Zašto si to učinila?” Žena odgovori: “Zmija me zavede; zato sam jela.”
14 Tada reče Gospod Bog zmiji: “Jer si to učinila, da si prokleta među svom stokom i svima životinjama zemaljskim! Na trbuhu ćeš svojemu puzati i prah ćeš jesti sve dane života svojega!
15 Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti.”
16 Ženi reče: “Mnoge ću ti muke umnožiti, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.”
17 Adamu reče: “Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: ‘Ne smiješ jesti s njega’, to neka je prokleta zemlja zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega.
18 Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko.
19 U znoju ćeš lica svojega jesti kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet, jer prah si i u prah se vraćaš.”
20 Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva; jer postade mati svima živima.
21 A načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuće ih u njih.
22 Tada reče Gospod Bog: “Eto, čovjek sad postade kao jedan od nas, tako da spoznaje, što je dobro i zlo. Da sada samo on ne pruži ruku svoju i također ne uzme s drveta života i jede i vječno živi!”
23 Zato ga progna Gospod Bog iz vrta edenskog, da obrađuje zemlju, od koje je bio uzet.
24 I kad je bio prognao Adama, postavi istočno od vrta edenskog kerubine s mačem ognjenim, iz kojega se vijao plamen, da čuvaju put k drvetu života.

IŠ) Postanak poglavlje 4
1 Adam spoznade Evu, ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kaina, pa reče: “Dobih čovjeka s pomoću Gospoda.”
2 Nato dobi još jednog sina, brata njegova Abela; Abel postade pastir, Kain ratar.
3 I poslije nekog vremena dogodi se, da Kain prinese Gospodu žrtvu od plodova poljskih.
4 I Abel žrtvova od prvina stada svojega, i to komade sala. Gospod pogleda milostivo na Abela i žrtvu njegovu,
5 A na Kaina i žrtvu njegovu ne pogleda. Tada se Kain rasrdi veoma i gledao je preda se mrko.
6 A Gospod upita Kaina: “Zašto si srdit i gledaš preda se tako mrko?
7 Jer ako pravo radiš, smiješ slobodno dignuti pogled? Ako li krivo radiš, ne vreba li tada pred vratima grijeh, kojega poželjenje upravljeno je k tebi, ali mu ti moraš gospodar biti?”
8 I jednoga dana, kad se je Kain sa svojim bratom Abelom, dok su bili na polju, nešto sporečkao, skoči Kain na brata svojega Abela i ubi ga.
9 Tada upita Gospod Kaina: “Gdje ti je brat Abel?” On odgovori: “Ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega?”
10 Tada reče Gospodin: “Što si učinio? Glasno viče sa zemlje k meni krv brata tvojega.
11 I zato da si proklet, prognan od domaćeg tla, što je otvorilo usta svoja, da popije iz ruke tvoje krv brata tvojega.
12 Kad zemlju obradiš, neka ti više ne daje uroda; lutat ćeš i bježat ćeš po zemlji.”
13 A Kain se potuži Gospodu: “Prevelika je kazna moja, a da bih je mogao snositi.
14 Eto, izgoniš me eto danas iz dobre zemlje; moram se kriti pred tobom, moram lutati i bježati po zemlji; tko god me susretne, ubit će me.”
15 Tada mu Gospod reče: “Ne! Nego tko god ubije Kaina, bit će sedam puta osvećen.” I Gospod načini Kainu znamen, da ga ne ubije nitko, koji ga susretne.
16 Kain ode nato ispred lica Gospodnjega i nastani se u zemlji Nod istočno od Edena.
17 Kain spoznade ženu svoju, ona zatrudnje i rodi Enoka. Kad ovaj, sazida grad, prozva grad po imenu sina svojega Enok.
18 Enoku se rodi Irad. Iradu se rodi Mehujael, Mehujaelu se rodi Metušael, Metušaelu se rodi Lamek.
19 Lamek uze sebi dvije žene. Jedna se zvala Ada, druga Sila.
20 Ada rodi Jabala, koji je bio pradjed onima, što stanuju pod šatorima i goje stoku.
21 Brat se njegov zvao Jubal, koji je bio pradjed svima gudačima i sviračima.
22 A Sila rodi Tubal-Kaina kovača, koji je pravio svakovrsno posuđe od mjedi i gvožđa. Sestra Tubal-Kainova bila je Naama.
23 Lamek reče ženama svojim: “Ada i Sila, čujte govor moj; žene Lamekove, poslušajte riječ moju: Ubio sam čovjeka koji me ranio i momka koji me udario.
24 Ako će Kain biti sedam puta osvećen, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta.”
25 Kad je Adam opet bio spoznao ženu svoju, i ona rodi sina, kojega nazva Set. Reče ona: “Bog mi dade drugoga sina na mjesto Abela, kojega ubi Kain.”
26 I Setu se rodi sin i on ga nazva Enoš. Tada se počelo prizivati ime Gospodnje.

IŠ) Postanak poglavlje 5
1 Ovo je popis potomaka Adamovih. Kad Bog stvori čovjeka, stvori ga na priliku Božju.
2 Kao muško i žensko stvori ih, blagoslovi ih i dade im ime čovjek, kad su bili stvoreni.
3 I poživje Adam sto i trideset godina i rodi mu se sin, koji mu je bio po obličju sličan, i nazva ga Set.
4 A rodivši mu se Set poživje Adam osam stotina godina, te mu se rode drugi sinovi i kćeri.
5 Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije.
6 A Set poživje sto i pet godina i rodi mu se Enoš.
7 A rodivši mu se Enoš poživje Set još osam stotina i sedam godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
8 Tako poživje Set svega devet stotina i dvanaest godina; i umrije.
9 A Enoš poživje devedeset godina i rodi mu se Kenan.
10 A rodivši mu se Kenan poživje Enoš još osam stotina i petnaest godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
11 Tako poživje Enoš svega devet stotina i pet godina; i umrije.
12 A Kenan poživje sedamdeset godina i rodi mu se Mahalalel.
13 A rodivši mu se Mahalalel poživje Kenan još osam stotina i četrdeset godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
14 Tako poživje Kenan u svega devet stotina i deset godina; i umrije.
15 A Mahalalel poživje šezdeset i pet godina i rodi mu se Jared.
16 A rodivši mu se Jared poživje Mahalalel još osam stotina i trideset godina, te mu se rode sinovi i kćeri,
17 Tako poživje Mahalalel svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije.
18 A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine i rodi mu se Henok.
19 A rodivši mu se Henok poživje Jared još osam stotina godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
20 Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine; i umrije.
21 A Henok poživje šezdeset i pet godina i rodi mu se Metuselah.
22 A rodivši mu se Metuselah poživje Henok hoteći s Bogom još trista godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
23 Tako poživje Henok svega trista i šezdeset i pet godina.
24 I hoteći Henok jednako s Bogom, nestade ga jednoga dana, jer ga uze Bog.
25 A Metuselah poživje sto i osamdeset i sedam godina i rodi mu se Lamek.
26 A rodivši mu se Lamek poživje Metuselah još sedam stotina i osamdeset i dvije godine, te mu se rode sinovi i kćeri.
27 Tako poživje Metuselah svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umrije.
28 A Lamek poživje sto i osamdeset i dvije godine i rodi mu se sin,
29 Kojemu nadjenu ime Noa, pa reče: “Ovaj će nas tješiti u teškom poslu naših ruku na polju, što ga je prokleo Gospod.”
30 A rodivši mu se Noa poživje Lamek još pet stotina i devedeset i pet godina, te mu se rode sinovi i kćeri.
31 Tako poživje Lamek svega sedam stotina i sedamdeset i sedam godina; i umrije.
32 A Noa, kad mu je bilo pet stotina godina, rodi mu se Šem, Ham i Jafet.

IŠ) Postanak poglavlje 6
1 A kad se ljudi počeše množiti na zemlji i kćeri im se rodiše,
2 Vidješe sinovi Božji, da su bile lijepe kćeri čovječje, i uzimali ih sebi za žene, koliko ih htjedoše.
3 Tada reče Gospod: “Duh moj neće više dugo ostati u ljudima; jer nijesu više ništa drugo nego meso, a trajanje života njihova neka bude još samo sto i dvadeset godina.”
4 Onda, kada su se sinovi Božji ženili kćerima čovječjim, pa i kasnije još, i ove im rađale djecu, živjeli su divovi na zemlji, gorostasi davnine, preslavni junaci.
5 Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo.
6 Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen.
7 I reče Gospod: “I zbrisat ću s lica zemlje, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio.”
8 Samo Noa nađe milost u očima Gospodnjim.
9 Ovo je potomstvo Noino: Noa je bio čovjek pobožan i bez prijekora u svojem naraštaju; Noa je živio po zapovijedi Božjoj.
10 Tri sina imao je Noa: Šema, Hama i Jafeta.
11 Tada je bila zemlja pokvarena pred Bogom i puna zločina.
12 I kad Bog vidje, kako je zemlja bila veoma pokvarena, jer je sve čovječanstvo u svojemu djelovanju bilo pošlo po zlu na zemlji.
13 Tada reče Bog Noi: “Odlučio sam, kraj svima živim stvorenjima dolazi pred mene; jer je zemlja puna zločina, i što ih čine; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.
14 Napravi sebi (plovni) kovčeg od drveta gofera; načini pregratke u kovčegu i zasmoli ga iznutra i izvana smolom!
15 Ovako ćeš ga napraviti: trista lakata neka bude duljina kovčegu, pedeset lakata širina njegova i trideset lakata visina njegova!
16 Napravi na kovčegu otvor a svjetlost i lakat mu odmjeri visine odozgor naokolo; stavi onda vrata kovčegu sa strane i načini u njemu donji, srednji i gornji kat!
17 Jer evo: pustit ću potop na zemlju, da istrijebim sva bića pod nebom, što imaju u sebi dah života; sve, što živi na zemlji neka izgine!
18 S tobom ipak hoću sklopiti zavjet; u kovčeg ući ćeš ti i s tobom sinovi tvoji, žena tvoja i žene sinova tvojih.
19 Od svih živih bića uzet ćeš u kovčeg po dvoje, da ih sa sobom uzdržiš na životu; po jedno muško i jedno žensko neka bude!
20 Od svake vrste ptica, stoke i od živina, što gmižu po zemlji, neka uđe s tobom po dvoje, da ostanu na životu.
21 Priskrbi sebi i sve, što treba za hranu, i spremi to kod sebe, da bude hrane tebi i njima!”
22 I Noa izvede sve onako, kako mu je bio zapovjedio Bog.

IŠ) Postanak poglavlje 7
1 Jednoga dana reče Gospod Noi: “Uđi u kovčeg s cijelom obitelji svojom; jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svemu naraštaju ovom!
2 Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero, muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko.
3 I od ptica nebeskih po sedmero, muško i žensko, da se kasnije mognu rasploditi na zemlji!
4 Jer već do sedam dana pustit ću dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću sa zemlje sva bića, što sam ih stvorio.”
5 Noa učini sve onako, kako mu je bio zapovjedio Gospod.
6 Noa je imao šest stotina godina, kad dođe potop na zemlju.
7 Sa svojim sinovima, svojom ženom i ženama svojih sinova uđe Noa u kovčeg pred vodama potopa.
8 Od životinja čistih i nečistih, od ptica i od svega, što gmiže po zemlji.
9 Uđe k Noi u kovčeg po dvoje, muško i žensko, kao što je bio Bog zapovjedio Noi.
10 Nakon sedam dana prodriješe vode potopa na zemlju.
11 U godini šeststotoj života Noina, sedamnaesti dan drugoga mjeseca, taj dan prodriješe svi izvori velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske.
12 Dažd je padao na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći.
13 Upravo taj dan uđoše u kovčeg Noa i sinovi njegovi Šem, Ham i Jafet, i s njima žena Noina i tri žene sinova njegovih.
14 Oni i sve vrste zvijeri, stoke i životinja, što gmižu po zemlji, i sve vrste ptica, sve, što je imalo krila i perje.
15 Uđoše k Noi u kovčeg, po dvoje od svih živih bića.
16 Uvijek muško i žensko od svih bića uđe, kao što mu je bio zapovjedio Bog; onda Gospod zatvori za njim.
17 Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom.
18 Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju, a kovčeg je plovio na vodi.
19 Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom.
20 Voda se pope petnaest lakata visoko iznad brda, tako da su ona bila poplavljena.
21 Tada pogiboše sva bića, što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve, što gmiže po zemlji, a i svi ljudi.
22 Sve, što je imalo u sebi dah života, sve, što je živjelo na suhu, pomrije.
23 Tako istrijebi on sva bića, što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, štogod gmiže i ptice nebeske; sve je bilo istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u kovčegu.
24 Voda se je penjala još sto i pedeset dana dalje na zemlji.

IŠ) Postanak poglavlje 8
1 Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u kovčegu, pa pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala.
2 Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dad s neba prestade.
3 Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda.
4 Sedamnaesti dan sedmoga mjeseca ustavi se kovčeg na gori araratskoj.
5 Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvi dan desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi.
6 Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor kovčega, što ga je bio načinio,
7 I ispusti gavrana, koji je lijetao tamo i ovamo, dok ne presahnu voda na zemlji.
8 Tada ispusti golubicu, da vidi, je li voda otekla sa zemlje.
9 Ali golubica ne nađe mjesta, gdje bi stala noga njezina, pa se vrati k njemu u kovčeg; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati je i uze k sebi u kovčeg.
10 Onda počeka još sedam daljnih dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.
11 Golubica se vrati k njemu istom pred večer; i gle, ona je imala u kljunu zelen list maslinov; tada spozna Noa, da su vode otekle sa zemlje.
12 Ipak počeka još sedam daljnih dana, pa opet ispusti golubicu; ali se ona više ne vrati k njemu.
13 Šest stotina prve godine, prvi dan prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji; tada Noa otkri krov na kovčegu i pogleda, i vidje da se je površina zemlje počela sušiti.
14 I dvadeset i sedmi dan drugoga mjeseca bila je zemlja suha.
15 Tada reče Bog Noi:
16 “Izađi iz kovčega ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih!
17 Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja, što su s tobom: ptice, stoku i sve, što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!”
18 I tako izađe Noa is njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih.
19 Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve, što se samo miče na zemlji, po vrstama svojim, izađe iz kovčega.
20 Tada Noa podiže Gospodu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu.
21 Kad omirisa Gospod miris ugodni, reče u sebi: “Nikada više neću prokleti zemlje zbog ljudi; i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, neću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih.
22 Od sada, dok bude zemlje, neće više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći.”

IŠ) Postanak poglavlje 9
1 I blagoslovi Bog Nou i sinove njegove i reče im: “Rađajte se, množite se i napunite zemlju!
2 Strah i trepet pred vama neka obuzme sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske, sve, što se miče na zemlji, i sve ribe morske: sve je predano u vaše ruke.
3 Sve, što se miče, što živi, neka vam bude za hranu: kao nekoć zeleno bilje, tako vam sada sve dajem,
4 Samo mesa, što još ima u sebi svoju snagu životnu, naime krv, ne smijete jesti.
5 I za vašu krv, od koje ovisi život vaš, iskat ću račun; od svake životinje iskat ću za to račun, od čovjeka, od svakoga, pa i od brata njegova iskat ću račun za život čovječji.
6 Tko prolije krv čovječju, njegova se krv ima također proliti od čovjeka, jer je Bog stvorio čovjeka po slici Božjoj.
7 A vi se sad rađajte i množite se; raširite se na zemlji i namnožite se na njoj!”
8 Potom reče Bog Noi i sinovima njegovim, što su bili s njim:
9 “Evo, sklapam sad zavjet s vama i s vašim potomcima, što će biti nakon vas,
10 I sa svima živim bićima, što su s vama, s pticama, sa stokom i sa svima zvijerima, što su s vama, sa svima životinjama zemaljskim, što izađoše iz (plovnog) kovčega.
11 I to sklapam zavjet svoj s vama u tu svrhu, da nijedno stvorenje ne bude više uništeno od vode potopa, i da od sada ne dođe više potop, da zatre zemlju.”
12 Nato nastavi Bog: “Ovo neka bude znak zavjeta, što ga sklapam između sebe i vas i svih živih bića, što su s vama, za sve buduće naraštaje.
13 Dugu svoju stavljam u oblake, koja će biti za znak zavjeta između mene i zemlje!
14 Kad eto navučem oblake na zemlju i ukaže se duga u oblacima;
15 Tada ću se spomenuti zavjeta svojega, koji postoji između me ne i vas i svih živih bića svake vrste; i nikada više neće biti vode za potop, da uništi sva stvorenja.
16 Kad se ukaže duga u oblacima, pogledat ću je i spomenut ću se vječnoga zavjeta između Boga i svih živih bića svake vrste, što su na zemlji.”
17 I reče Bog dalje Noi: “To je znak zavjeta, što ga sklopih između sebe i svih živih bića na zemlji.”
18 A sinovi Noini, koji izađoše iz plovnog kovčega, bili su: Šem, Ham i Jafet; Ham je otac Kanaanu.
19 Ova trojica bila su sinovi Noini i od njih se cijelo čovječanstvo zemlje razgranalo.
20 Noa poče obrađivati zemlju i zasadi vinograd.
21 A kad je pio vino, opio se, i ležao je otkriven u šatoru svojemu.
22 Ham, otac Kanaanu, promatrao je golotinju oca svojega, i rekao to obojici braće svoje vani.
23 A Šem i Jafet uzeše plašt i metnuše ga obojica na ramena svoja, stupiše natraške unutra i pokriše njim golotinju oca svojega. Lice njihovo bilo je pri tom natrag okrenuto, tako da ne vidješe golotinje oca svojega.
24 A kad se Noa rastrijezni od vina i doznade, što mu je bio učinio najmlađi sin njegov,
25 Reče on: “Proklet da je Kanaan; neka je najniži sluga braći svojoj!”
26 Potom nastavi: “Blagoslovljen da je Gospod, Bog Šemov; Kanaan neka je sluga njegov!
27 Neka raširi Bog Jafeta; neka prebiva u šatorima Šemovim; Kanaan neka mu je sluga!”
28 Noa poživje nakon potopa još trista i pedeset godina.
29 A svega poživje Noa devet stotina i pedeset godina; i umrije.

IŠ) Postanak poglavlje 10
1 Ovo je potomstvo sinova Noinih, Šema, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi poslije potopa.
2 Sinovi Jafetovi jesu Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešek i Tiras,
3 Sinovi Gomerovi jesu Aškenaz, Rifat i Togarma.
4 Sinovi Javanovi jesu Elišah i Taršiš, Kitim i Dodanim.
5 Od ovih razgranaše se narodi po otocima. To su Jafetovi sinovi u svojim zemljama - svaki s vlastitim jezikom - prema svojim porodicama i narodima.
6 Sinovi Hamovi jesu Kuš, Mizraim, Put i Kanaan.
7 Sinovi Kušovi jesu Seba, Havila, Sabta, Ramah i Sabteka. Sinovi Ramahovi jesu Šeba i Dedan.
8 Kušu se rodi Nimrod; on je bio prvi i silni vladar na zemlji.
9 Bio je silan lovac pred Gospodom; zato se kaže: “Silan lovac pred Gospodom kao Nimrod.”
10 Njegovo se je gospodstvo u početka protezalo na Babilon. Erek, Akad i Kalne u zemlji Šinearu.
11 Iz ove zemlje izađe u Asiriju i sazida Ninivu, Rehobot-Ir, Kalah,
12 I Resen između Ninive i Kalaha; to je velik grad.
13 A Mizraimu se rodi Ludim, Anamim, Lehabim, Naftuhim,
14 Patrusim i Kasluhim, od kojih proizađoše Filisteji i Kaftorimi.
15 Kanaanu se rodi Sidon prvorođenac njegov, i Het.
16 Onda Jebuseji, Amoreji, Girgašeji,
17 Hiveji, Arkeji i Sineji,
18 Arvadeji, Semareji i Hamateji; otada se plemena kanaanska dalje raširiše.
19 Dosezalo je područje kanaansko od Sidona prema Geraru do Gaze i prema Sodomi, Gomori, Adami i Seboimu do Leše.
20 To su potomci Hamovi po svojim porodicama, jezicima, zemljama i plemenima.
21 I Šemu, ocu svih sinova Eberovih, starijemu bratu Jafetovu, rodiše se sinovi.
22 Sinovi Šemovi jesu Elam, Ašur, Arfaksad, Lud i Aram.
23 Sinovi Aramovi jesu Us, Hul, Geter i Maš.
24 Arfaksadu se rodi Salah, a Salahu se rodi Eber.
25 Eberu se rodiše dva sina: jedan se zvao Peleg; jer se u njegovo doba razdijeli čovječanstvo; a brat njegov zvao se Joktan.
26 Joktanu se rodi Almodad, Šelef, Hasarmavet i Jerah,
27 Hadoram, Uzal i Diklah,
28 Obal, Abimael, Šeba,
29 Ofir, Havila i Jobab: svi ovi sinovi su Joktanovi.
30 Prebivališta njihova protezala se od Meše prema Sefaru do gora istočnih.
31 To su potomci Šemovi po svojim porodicama, jezicima, zemljama i plemenima.
32 To su porodice potomaka Noinih po svojim porodicama i plemenima. Od njih se razgranaše narodi po zemlji poslije potopa.

IŠ) Postanak poglavlje 11
1 Sva zemlja govorila je tada samo jedan jezik i rabila jednak govor.
2 I tako, kako su se selili od istoka, nađoše ravnicu u zemlji šinearskoj i ondje se naseliše.
3 Tada rekoše jedan drugome: “Hajde da pravimo opeku i da je pečemo u ognju!” Tako im je služila opeka za kamen i smola zemljana za žbuku.
4 Potom rekoše: “Hajde da sazidamo sebi grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj zemlji!”
5 A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što su ih zidali sinovi čovječji.
6 I reče Gospod: “Evo, svi su jedan narod, i jednak je jezik svima, i to počeše raditi. Otada neće im smetati ništa da ne urade, što naume.
7 Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!”
8 I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada.
9 Zato se prozva Babel; jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odanle ih rasprši Gospod po svoj zemlji.
10 Ovo su potomci Šemovi. Šemu je bilo sto godina, kad mu se rodi Arfaksad, dvije godine poslije potopa.
11 I poživje Šem, pošto mu se rodi Arfaksad, još pet stotina godina i rode mu se sinovi i kćeri.
12 A Arfaksad poživje trideset i pet godina i rodi mu se Salah.
13 I poživje Arfaksad, pošto mu se rodi Salah, četiri stotine i tri godine i rode mu se sinovi i kćeri.
14 A Salah poživje trideset godina i rodi mu se Eber.
15 I poživje Salah, pošto mu se rodi Eber, još četiri stotine i tri godine i rode mu se sinovi i kćeri.
16 A Eber poživje trideset i četiri godine i rodi mu se Peleg.
17 I poživje Eber, pošto mu se rodi Peleg, još četiri stotine i trideset godina i rode mu se sinovi i kćeri.
18 A Peleg poživje trideset godina i rodi mu se Reu.
19 I poživje Peleg, pošto mu se rodi Reu, još dvjesta i devet godina i rode mu se sinovi i kćeri,
20 A Reu poživje trideset i dvije godine i rodi mu se Serug.
21 I poživje Reu, pošto mu se rodi Serug, još dvjesta i sedam godina i rode mu se sinovi i kćeri.
22 A Serug poživje trideset godina, i rodi mu se Nahor.
23 I poživje Serug, pošto mu se rodi Nahor, još dvjesta godina i rode mu se sinovi i kćeri.
24 A Nahor poživje dvadeset i devet godina i rodi mu se Terah.
25 I poživje Nahor, pošto mu se rodi Terah, još sto i devetnaest godina i rode mu se sinovi i kćeri.
26 A Terah poživje sedamdeset godina i rodi mu se Abram, Nahor i Haran.
27 Ovo su potomci Terahovi. Terahu se rodi Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodi Lot.
28 Haran umrije još za života oca svojega Teraha u postojbini svojoj, u Uru u Kaldeji.
29 Abram se i Nahor oženiše. Abramova žena zvala se Saraja, a Nahorova žena zvala se Milka; ova je bila kći Harana, oca Milke i Jiske.
30 A Saraja bila je nerotkinja; nije imala djece.
31 Tada uze Terah sina svojega Abrama i unuka svojega Lota, sina Haranova, i snahu svoju Saraju, ženu Abrama, sina svojega, i iseli se s njima iz Ura u Kaldeji, da idu u zemlju kanaansku. Kad dođoše do Harana, nastaniše se ondje.
32 I bilo je dana Terahovih dvjesta i pet godina; potom umrije Terah u Haranu.

IŠ) Postanak poglavlje 12
1 Jednoga dana reče Gospod Abramu: “Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju, koju ću ti pokazati!
2 Jer učinit ću te velikim narodom, i blagoslovit ću te, i uvelićat ću ime tvoje; i ti ćeš biti blagoslov.
3 Blagoslovit ću one, koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one, koji tebe proklinju; u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.”
4 I pođe Abram, kako mu je bio zapovjedio Gospod, i s njim pođe Lot. Sedamdeset i pet godina bilo je Abramu, kad iseli iz Harana.
5 I uze Abram Saraju, ženu svoju, i Lota, sina brata svojega, i sve blago, što su ga imali, i svu družinu, što su je bili dobili u Haranu, i izađoše, da zapute u zemlju kanaansku; i oni dođoše u zemlju kanaansku.
6 Prođe Abram zemlju sve do svetišta Šekema, sve do hrasta Moreh. Kanaanci su tada prebivali u zemlji.
7 Tada se Gospod ukaza Abramu i reče: “Potomcima tvojim dat ću zemlju ovu.” I on načini ondje žrtvenik Gospodu, koji mu se bio ukazao.
8 Potom otide odatle dalje u gore istočno od Betela i postavi šator svoj između Betela na zapadu i Aja na istoku; tu načini Gospodu žrtvenik i prizva ime Gospodnje.
9 Onda se diže Abram i otide dalje, prema Negebu.
10 A kad nastade glad u zemlji, siđe Abram u Egipat, da se tamo za koje vrijeme skloni; jer je glad teško pritiskivala zemlju.
11 Kad se približi Egiptu, reče Saraji, ženi svojoj: “Znam dobro, da si lijepa žena za gledati;
12 I kad te vide Egipćani pomislit će: ‘To mu je žena,’ i mene će ubiti, a tebe ostaviti na životu.
13 Reci jednostavno, da si mi sestra, da mi zbog tebe bude dobro, i da zbog tebe ostanem na životu!”
14 I kad dođe Abram u Egipat vidješe Egipćani, da je žena vrlo lijepa.
15 Vidješe je i dvorani faraonovi i hvališe je pred faraonom. I bi žena dovedena u dvor faraonov,
16 I on je činio dobro Abramu zbog nje; dobio je ovaca, goveda, magaraca, sluga i sluškinja magarica i deva.
17 Ali Gospod pusti teška zla na faraona i na dom njegov zbog Saraje, žene Abramove.
18 Tada dozva faraon Abrama i upita: “Što si mi to učinio? Zašto si mi tajio, da ti je žena?
19 Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je uzeh sebi za ženu? A sada, eto ti žena tvoja; uzmi je i idi!”
20 I zapovjedi faraon ljudima za njega, neka isprate njega, ženu njegovu i sve, štogod je imao.

IŠ) Postanak poglavlje 13
1 Tako otide Abram iz Egipta prema Negebu, on i žena njegova i sve, štogod je imao, i Lot s njim.
2 A bio je Abram vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom.
3 Iz Negeba pođe od mjesta do mjesta sve do Betela, do mjesta, gdje mu je prije bio šator, između Betela i Aja,
4 Do mjesta, gdje je prije bio načinio žrtvenik; i tamo prizva Abram ime Gospodnje.
5 A i Lot, koji je išao s Abramom, imao je ovaca, goveda i šatora.
6 I tako im nije bilo dosta zemlje, da ostanu zajedno, jer je blago njihovo bilo tako veliko, da nijesu mogli ostati zajedno.
7 I nasta svađa među pastirima stada Abramova i pastirima stada Lotova; a uz to su tada prebivali još i Kanaanci i Perizeji u zemlji.
8 Zato reče Abram Lotu: “Neka ne bude svađe između mene i tebe, između mojih i tvojih pastira; jer braća smo.
9 Nije li sva zemlja pred tobom? Odijeli se radije od mene! Ako ćeš ti nalijevo, ja idem nadesno; ako li ćeš ti nadesno, ja idem nalijevo.”
10 I Lot podiže oči svoje i vidje, da je sav kraj na Jordanu posve natopljen - Gospod naime nije bio još zatro Sodomu i Gomoru - kao vrt Gospodnji, kao zemlja egipatska, sve do Soara.
11 I Lot izabra sebi sav kraj na Jordanu; i potom Lot otide na istok; tako se razdijeliše jedan od drugoga.
12 Abram je ostao u zemlji kanaanskoj. Lot se je nastanio u mjestima kraja na Jordanu i razapeo šatore svoje sve do Sodome.
13 A ljudi u Sodomi bili su nevaljani i ogriješili su se veoma pred Gospodom.
14 A Gospod reče Abramu, pošto se bio Lot odijelio od njega: “Podigni oči svoje i pogledaj s mjesta, gdje stojiš, prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu;
15 Jer svu zemlju, što je vidiš, dat ću tebi i potomstvu tvojemu zauvijek.
16 I učinit ću, da potomstva tvojega bude kao praha na zemlji. Ako tko mogne izbrojiti prah na zemlji, moći će tada izbrojiti i potomstvo tvoje.
17 Ustani i prođi zemlju u dužinu i u širinu, jer ću je dati tebi.”
18 I Abram diže šatore svoje i nastani se uz hrastove Mamre, što su kod Hebrona, i tu podiže žrtvenik Gospodu.

IŠ) Postanak poglavlje 14
1 U vrijeme Amrafela, kralja šinearskog, Arioka, kralja elasarskog, Kedorlaomera, kralja elamskog, i Tidala, kralja gojimskoga.
2 Dogodi se, da se ovi zaratiše s Berom kraljem sodomskim, Biršom, kraljem gomorskim, sa Šinabom, kraljem adminskim, sa Šemeberom, kraljem seboimskim i s kraljem u Beli, to jest u Soaru.
3 Svi se oni skupiše u dolini sidonskoj, gdje je Slano more.
4 Dvanaest godina bili su podložni Kedorlaomeru, ali se u trinaestoj odmetnuše.
5 A u četrnaestoj godini dođe Kedorlaomer i kraljevi, što su bili s njim, i poraziše Refaime u Aštarot Karnaimu, Zuzime u Hamu, Emime u ravnici kod Kirjatajimu,
6 I Horeje na gorama seirskim sve do El Parana, što leži na kraju pustinje.
7 Potom se vratiše i dođoše u En Mišpat, to jest Kadeš, i poraziše svu zemlju Amalečana i Amorejaca, što su prebivali u Hazezon Tamaru.
8 Tada izađoše kralj sodomski, kralj gomorski, kralj admonski, kralj seboimski i kralj u Bali, to jest u Soaru, i postaviše se u boj proti njih u dolini sidimskoj,
9 Proti Kedorlaomeru, kralju elamskom, Tidalu, kralju gojimskom, Amrafelu, kralju šinearskom, i Arioku, kralju elasarskom: četiri kralja proti petorice.
10 A u dolini sidimskoj bilo je mnogo jama, iz kojih se vadila smola. I kad su se kraljevi sodomski i gomorski dali u bijeg, popadoše u njih; ostali pobjegoše u gore.
11 Tada oni uzeše sa sobom sve blago Sodome i Gomore i svu hranu njihovu, pa otidoše.
12 Uzeše i Lota, sina brata Abramova, i blago njegovo i otidoše; on se je naime bio nastanio u Sodomi.
13 A dođe jedan, koji je bio utekao, i javi Abramu, Hebreju, koji je prebivao tada kod hrasta Mamre Amorejca, brata Eškolova i Anerova, koji su bili u savezu s Abramom.
14 A kad je čuo Abram, da su brata njegova zarobili i odveli, naoruža sluge svoje prokušane, trista i osamnaest ljudi, koji se rodiše u njegovoj kući, i pođe za njima u potjeru do Dana.
15 Noću razredi svoje ljude, udari na njih sa slugama svojim, razbi ih, i tjerao ih je do Hobe, koja leži sjeverno od Damaska.
16 Tako povrati natrag sve blago, i Lota, brata svojega, i njegovo blago povrati zajedno sa ženama i ostalim ljudima.
17 A kad se vraćao iza pobjede nad Kedorlaomerom i kraljevima, što su bili s njim u savezu, izađe mu u susret kralj sodomski u dolinu Šave, to jest, dolinu kraljevsku.
18 I Melkizedek, kralj salemski, donese kruh i vino, on je bio svećenik Boga svevišnjega;
19 I blagoslovi Abrama i reče: “Blagoslovljen da si, Abrame, od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje!
20 I neka je slavljen Bog svevišnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje!” Abram mu dade desetinu od svega.
21 A kralj sodomski reče Abramu: “Daj meni samo ljude, a blago zadrži za sebe!”
22 Ali Abram odgovori kralju sodomskomu: “Dižem ruku svoju Gospodu, Bogu Svevišnjemu, Stvoritelju neba i zemlje i zaklinjem se:
23 Ni konca, ni remena od obuće, ništa od svega, što je tvoje, ne uzimam, da ne rekneš: ‘Ja sam obogatio Abrama’.
24 Ja neću ništa osim ono, što su pojeli momci, i dio ljudima, što su išli sa monm, Aneru, Eškolu i Mamreu. Oni neka uzmu svoj dio!”

IŠ) Postanak poglavlje 15
1 Poslije tih događaja dođe riječ Gospodnja Abramu u jednom viđenju ovako: “Ne boj se, Abrame, ja sam štit tvoj; plaća tvoja bit će vrlo velika.”
2 Abram odgovori: “Ah, Gospode, Bože, što mi možeš dati, kad moram da živim bez djece, i Damaščanin Eliezer bit će posjednik imetka mojega?”
3 I Abram nastavi: “Eto, nijesi mi dao potomstva, i tako će moj sluga rođen u mojoj kući biti baštinik moj.”
4 Ali gle, odmah riječ Gospodnja dođe mu ovako: “Neće taj biti baštinik tvoj, nego onaj koji će izaći ad tebe, bit će baštinik tvoj.”
5 Pa ga izvede i reče mu: “Pogledaj na nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti!” I onda nastavi: “Toliko će biti potomstva tvojega.”
6 Abram povjerova Gospodu, i on mu to uračuna u pravednost.
7 I reče mu: “Ja sam Gospod, koji te izvedoh iz Ura u Kaldeji, da ti dadnem zemlju ovu u posjed tvoj.”
8 A on odgovori: “Gospode, Bože, po čemu ću spoznati, da ću je posjedovati?”
9 Gospod mu reče: “Donesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, grlicu i mladoga goluba!”
10 I donese mu sve te životinje, raspolovi ih po sredini i metnu svaku polovicu jednu prema drugoj; ali ne raspolovi ptica.
11 Tada su se ptice grabilice spuštale na komade mesa; a Abram ih odgonio.
12 I kad je sunce zalazilo, pade na Abrama dubok san, i ujedno ga obuze strah i velik mrak.
13 Tada reče Gospod Abramu: “Znaj, da će potomci tvoji boraviti u tuđoj zemlji, koja im ne pripada, i morat će služiti drugima, koji će ih tlačiti četiri stotine godina.
14 Ali narodu, kojemu će služiti ja ću suditi, a poslije će oni izaći s velikim blagom.
15 A ti ćeš poći u miru k ocima svojim i bit ćeš pokopan u sretnoj starosti.
16 U četvrtom naraštaju oni će se vratiti ovamo; jer zlodjela Amorejaca još nisu potpuna.”
17 Kad zapadne sunce i nasta dubok mrak, gle, žeravica se zadimila, i plamen je ognjeni prolazio između onih komada žrtvenih!
18 Tada sklopi Gospod zavjet s Abramom i reče: “Tvojemu potomstvu dat ću zemlju ovu od rijeke egipatske sve do velike rijeke, rijeke Eufrata.
19 Zemlju Keneja, Kenizeja, Kadmoneja,
20 Hiteja, Perizeja, Refaima,
21 Amoreja, Kanaanaca, Girgašeja i Jebuseja.”

IŠ) Postanak poglavlje 16
1 Saraja, žena Abramova, nije mu rađala djece; a imala je sluškinju Egipćanku, po imenu Agaru.
2 Tada reče Saraja Abramu: “Gle, Gospod mi je uskratio djecu; uzmi dakle sluškinju moju za ženu; pa možda po njoj dođem do djece.” Abram prista na riječ Sarajinu.
3 I Saraja, žena Abramova, uze Agaru Egipćanku, sluškinju svoju, iza deset godina, otkako se nastani Abram u zemlji kanaanskoj, i dade je Abramu, mužu svojemu, za ženu.
4 I on uđe k Agari, i ona zatrudnje. A kad ona opazi, da je trudna, prezre gospodaricu svoju.
5 Tada reče Saraja Abramu: “Uvredu, što mi se nanosi, ti si skrivio. Ja ti dadoh sluškinju svoju za ženu, a ona sad, kad vidje, da je trudna, prezire mene. Gospod neka sudi meni i tebi!”
6 Abram odgovori Saraji: “Gle, sluškinja tvoja u ruci je tvojoj; čini s njom, kako ti drago!” I Saraja stade s njom strogo postupati, te ona pobježe od nje.
7 Anđeo Gospodnji nađe je na studencu u pustinji, na studencu na putu u Šur.
8 I upita je: “Agaro, sluškinjo, Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?” Ona odgovori: “Bježim od Saraje, gospodarice svoje.”
9 Anđeo Gospodnji reče joj: “Vrati se natrag gospodarici svojoj i podvrgni se vlasti njezinoj!”
10 I još joj reče anđeo Gospodnji: “Umnožit ću potomstvo tvoje tako, da se neće moći prebrojiti od množine.”
11 Dalje joj reče anđeo Gospodnji: “Eto, trudna si sad i rodit ćeš sina, kojemu nadjeni ime Išmael; jer Gospod usliši vapaj tvoj!
12 On će biti čovjek sličan divljemu magarcu; ruka će se njegova dizati na svakoga, a svačija ruka na njega, i boravit će u blizini sve svoje braće.”
13 Tada ona prozva Gospoda, koji je bio s njom govorio: “Ti si Bog Svevidljiv”; jer, reče ona, “ja sam zaista gledala onoga, koji mene vidi i ostala živa.”
14 Zato se zove studenac onaj Beer-Lahai-Roi “studenac Svevidljivoga”. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda.
15 I Agara rodi Abramu sina, i Abram nazva sina, što mu ga darova Agara, Išmael.
16 Abramu je bilo osamdeset i šest godina, kad Agara rodi Abramu Išmaela.

IŠ) Postanak poglavlje 17
1 Kad Abramu bi devedeset i devet godina, javi se Gospod Abramu i reče mu: “Ja sam Bog Svemoćni; hodi preda mnom i budi savršen!
2 I sklopit ću zavjet između sebe i tebe, i dat ću ti veoma mnogobrojno potomstvo.”
3 Tada Abram pade ničice na svoje lice, i Bog je s njim govorio ovako:
4 “Evo, ja sklapam zavjet s tobom, i ti ćeš postati otac mnogim narodima.
5 Zato od sada tvoje ime neće biti Abram, nego ćeš se zvati Abraham; jer te postavljam ocem veoma mnogobrojnim narodima.
6 Umnožit ću veoma potomstvo tvoje i načinit ću od tebe narode, i kraljevi će izaći od tebe.
7 Sklapam zavjet vječan između sebe i tebe i potomstva tvojega, kroz sve naraštaje, i bit ću Bog tebi i potomcima tvojima.
8 Tebi i potomstvu tvojemu dat ću zemlju, u kojoj sad prebivaš kao tuđinac, svu zemlju kanaansku, u vječni posjed; a ja ću biti Bog njihov.”
9 I reče Bog dalje Abrahamu: “Tako držite zavjet moj, ti i potomstvo tvoje kroz sve naraštaje!
10 A ovo je zavjet moj između mene i vas i potomstva tvojega, što ćete ga držati: sve muško kod vas ima se obrezivati.
11 A obrezivat ćete se na mesu svoje prednje kožice, i to neka bude znak zavjeta između mene i vas!
12 Osam dana iza rođenja neka se obreže kod vas svaki dječak, kroz sve naraštaje, i sluga rođen u kući i rob za novac kupljen od kojega god tuđinca, koji nije iz potomstva tvojega.
13 Ima biti obrezan i rođeni u kući tvojoj sluga i kupljeni od tebe za novac rob. Tako ima biti zavjet moj vječno utisnut u meso vaše.
14 A neobrezan muški, koji ne bude obrezan na mesu svoje prednje kožice, neka se istrijebi iz naroda svojega; on je prelomio zavjet sa monm.”
15 Još reče Bog Abrahamu: “Saraju, ženu svoju, ne zovi više Saraja, nego neka joj bude ime Sara!
16 Jer ja ću je blagosloviti i dat ću ti sina od nje; blagoslovit ću je; izaći će od nje narodi, i kraljevi narodima proizaći će od nje.”
17 Tada Abraham pade ničice na svoje lice i nasmija se; jer pomisli u sebi: “Zar da se jednome stogodišnjaku rodi sin, ili da rodi Sara, koja ima devedeset godina?”
18 Zato reče Abraham Bogu: “O da bi samo Išmael živio pred tobom!”
19 Ali Bog odgovori: “Ne, Sara, žena tvoja, rodit će ti sina, ti mu nadjeni ime Izak! S njim ću sklopiti zavjet vječni, što će vrijediti i za potomke njegove.
20 A i za Išmaela uslišio sam te: eto, blagoslivljam ga i činim ga plodnim i dajem mu veoma mnogobrojno potomstvo. Dvanaest knezova izaći će od njega, i učinit ću ga ocem velikog naroda.
21 A sklopit ću zavjet svoj s Izakom, koga će ti roditi Sara iduće godine u ovo doba.”
22 Kad završi Bog s njim svoj govor, diže se od Abrahama.
23 Tada Abraham uze Išmaela, sina svojega, i sve koji se rodiše u kući njegovoj, i sve, kojegod je bio kupio za novac, sve, što je bilo muško u kući Abrahamovoj, i obreza još isti dan meso njihove prednje kožice, kako mu je bio zapovjedio Bog.
24 A bilo je Abrahamu devedeset i devet godina, kad bi obrezan na mesu svoje prednje kožice.
25 A Išmaelu, sinu njegovu, bilo je trinaest godina, kad bi obrezan na mesu svoje prednje kožice.
26 U jedan isti dan bili su obrezani Abraham i sin njegov Išmael.
27 I svi muški kuće njegove, rođeni u kući i od tuđinaca za novac kupljeni, bili su obrezani s njim.

IŠ) Postanak poglavlje 18
1 Opet se javi Gospod Abrahamu kod hrastova Mamre, kad je za dnevne žege sjedio na ulazu u šator.
2 Kad on naime podignu oči svoje i pogleda oko sebe, i gle, tri čovjeka stajala su pred njim. Kad ih ugleda, potrča im od ulaza u so tor u susret i pokloni se sve do zemlje;
3 I reče: “Gospode, ako sam našao milost u očima tvojim, nemoj eto da mimoiđeš slugu svojega!
4 Dajte, molim, da vam se donese malo vode, da operete noge svoje! Onda se odmorite pod drvetom!
5 A ja ću vam iznijeti nešto za pojesti, da se okrijepite. Tada možete poći dalje. Pa zato ste i prošli pokraj sluge svojega.” I oni rekoše: “Učini, kako si rekao!”
6 Nato Abraham otrča k Sari u šator i reče: “Uzmi brzo tri mjerice brašna, bijeloga brašna, zamijesi i ispeci pogače!”
7 Onda otrča Abraham govedima, uze tele mlado, debelo i dade ga momku, koji ga bržebolje zgotovi.
8 Nato donese masla i mlijeka i tele, što ga je dao zgotoviti, i postavi to pred njih, a sam ih je posluživao pod drvetom, dok su oni jeli.
9 Tada ga upitaše: “Gdje je Sara, žena tvoja?” On odgovori: “Unutra u šatoru.”
10 Potom reče Gospod: “Do godine u ovo doba opet ću se vratiti k tebi; tada će Sara, žena tvoja, imati sina.” A Sara je slušala na ulazu u šator, što je bio za njim.
11 A Abraham i Sara bili su stari i vremešni, i u Sare bilo je već prestalo, što biva u žena.
12 Zato se Sara sama u sebi nasmija; jer pomisli: “Kad sam već uvenula, zar da još pomišljam na ljubav? I moj je gospodar isto tako star.”
13 A Gospod reče Abrahamu: “Što se smije Sara i misli: ‘Zar ću zbilja još roditi, kad sam ostarjela?’
14 Je li Gospodu išta nemoguće? Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, i tada će Sara imati sina.”
15 Tada Sara zataji i reče: “Nijesam se smijala.” Jer se je uplašila. A on reče: “Ne, ti se jesi smijala.”
16 Nato se ljudi digoše odanle i okrenuše prema Sodomi, i Abraham pođe s njima, da ih isprati.
17 A Gospod pomisli: “Zar da krijem od Abrahama, što kanim učiniti?
18 Abraham će ipak postati narod velik i moćan, i u njemu će biti svi narodi na zemlji blagoslovljeni.
19 Zato ću mu dati, da to sazna, pa da zapovjedi djeci svojoj i potomstvu svojemu, neka se drže puta Gospodnjega radeći po pravdi i pravici, da bi Gospod izvršio na Abrahamu, što mu je obećao.”
20 Reče dakle Gospod: “Tužba na Sodomu i Gomoru doista je velika, i grijeh njihov veoma je težak.
21 Zato ću sići i vidjeti, da li su doista činili kako to govori o njima tužba, što je doprla do mene; pa ću to razvidjeti.”
22 Nato okrenuše drugi ljudi odanle prema Sodomi, a Abraham još ostade pred Gospodom.
23 I Abraham pristupi bliže i reče: “Zar ćeš zbilja i pravednoga pogubiti s bezbožnim?
24 Može biti ima u gradu pedeset pravednika. Zar ćeš ih zbilja uništiti ili zar radije se nećeš smilovati mjestu zbog pedeset pravednika, što su u njemu?
25 Daleko neka je od tebe, da tako što učiniš, i da zajedno s bezbožnim usmrtiš i pravednoga, i da bude pravedniku kao i bezbožniku! Daleko to neka je od tebe! Zar da sudac cijeloga svijeta ne sudi po pravdi?”
26 Tada odgovori Gospod: “Ako nađem u Sodomi pedeset pravednika u gradu, oprostit ću cijelomu mjestu zbog njih.”
27 A Abraham uze iznova i reče: “Evo, ja sam se eto već usudio da govorim s Gospodom svojim, premda sam samo prah i pepeo.
28 Može biti da ima pravednika pedeset manje pet. Zar ćeš zbog ovih pet zatrti cijeli grad?” On odgovori: “Neću ga uništiti, ako nađem tamo četrdeset i pet.”
29 I opet nastavi s njim govoriti i reče: “Može biti da ih se tamo nađe samo četrdeset.” Od odgovori: “Neću to učiniti zbog tih četrdeset.”
30 Tada reče: “Ah, ne ljuti se, Gospode, ako još jedanput progovorim! Može biti da ih se tamo nađe samo trideset.” On odgovori: “Neću to učiniti, ako tamo nađem trideset.”
31 I opet reče: “Ja sam se već usudio da govorim Gospodu! Može biti da ih se tamo nađe samo dvadeset.” On odgovori: “Neću ih uništiti i zbog tih dvadeset.”
32 Tada reče: “Ah, ne ljuti se, Gospode, ako samo još jedno progovorim! Može biti da ih se tamo nađe samo deset.” On odgovori: “I Neću ih uništiti i zbog tih deset.”
33 Nato Gospod otide, iza toga završi razgovor s Abrahamom, a Abraham se vrati natrag kući.

IŠ) Postanak poglavlje 19
1 Kad oba anđela uvečer dođoše u Sodomu, upravo je tada sjedio Lot na vratima sodomskim, čim ih Lot ugleda, ustade pred njima, pokloni se sve do zemlje,
2 I reče: “Molim vas, gospodo, svratite se u kuću sluge svojega, da prenoćite, i operite noge svoje! Sutra rano možete onda uraniti i put svoj nastaviti.” A oni rekoše: “Ne, mi ćemo prenoćiti vani.”
3 Ali on navali i primora ih, pa se oni navratiše k njemu i dođoše u kuću njegovu. On im tada ugotovi večeru i dade ispeći nekvasnih pogača, i oni jedoše.
4 Ali prije nego još otidoše da legnu, opkoliše ljudi grada Sodome kuću mlado i staro, sav narod do posljednjega čovjeka.
5 Oni pozvaše Lota i rekoše mu: “Gdje su ljudi, što večeras dođoše k tebi? Izvedi nam ih, da ih upoznamo!”
6 Tada Lot izađe k njima van pred vrata, a zatvori vrata za sobom;
7 I reče: “Ne činite takva zla, braćo moja!
8 Evo, imam još dvije kćeri koje ne spoznaše muža: njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je drago; samo ne dirajte u ove ljude; jer uđoše u sjenu krova mojega!”
9 Ali oni viknuše: “Odstupi odatle!” i rekoše: “Ovaj dođe ovamo kao došljak i sad hoće da nam sudi. Sad ćemo učiniti tebi još gore nego njima!” I navališe silom na čovjeka, na Lota, i primicali su se sve bliže, da razbiju vrata.
10 Tada ona dva čovjeka pružiše ruke svoje i uvukoše Lota k sebi u kuću i zatvoriše vrata.
11 A ljude pred kućnim vratima, malo i veliko, udariše sljepoćom, tako da su se uzalud mučili da nađu vrata.
12 Nato dva čovjeka rekoše Lotu: “Ako imaš ovdje još koga svojega, zeta, svoje sinove i kćer, ili koga još drugoga u gradu, izvedi ih iz ovoga mjesta!
13 Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto; jer teška se tužba digla proti njima pred Gospodom, zato nas posla Gospod, da ih zatremo.”
14 Tada Lot izađe van i porazgovori se sa zetovima svojim, koji su se bili oženili kćerima njegovim, i reče: “Ustajte! Izađite iz mjesta ovoga, jer će Gospod zatrti grad ovaj!” Ali su zetovi njegovi mislili, da se on samo šali.
15 Kad osvanula zora, navališe anđeli na Lota, da se požuri, i rekoše: “Ustani! Uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje, što su još kod kuće, da i ti ne pogineš zbog krivnje grada toga!”
16 Kad se je on još uvijek skanjivao, uzeše ljudi za ruku njega, ženu njegovu i obje kćeri njegove i izvedoše ih izvan grada; jer mu je Gospod bio milostiv.
17 Oni ga izvedoše van i pustiše ga istom pred gradom, i rekoše mu: “Bježi, jer ti se radi o životu, ne ogledaj se natrag i ne ustavljaj se nigdje u toj nizini Jordana; bježi u goru, da i ti ne pogineš!”
18 Lot im odgovori: “Nemoj tako, Gospode!
19 Evo, sluga tvoj nađe milost u očima tvojim i veliko mi iskazuješ milosrđe, kad hoćeš da mi spasiš život. Ali ja ne smijem bježati u goru; mogla bi me pri tom lako zadesiti nesreća, pa bih poginuo.
20 Eno, tamo je grad dosta blizu, kamo bih mogao uteći, a malen je. Tamo bih htio uteći, jer je malen, pa da ostanem na životu,”
21 On odgovori: “Evo, neka ti bude, i u tom ću te poslušati, da ne razorim grad, o kojem govoriš.
22 Bježi brze tamo; jer ne mogu ništa činiti, dok ne stigneš onamo!” Zato se prozva taj grad Soar.
23 Sunce je upravio ogranulo, kad je Lot došao u Soar.
24 Tada pusti Gospod na Sodomu i Gomoru dažd sumpora i ognja od Gospoda, s neba.
25 I uništi te gradove, svu nizinu sa svima stanovnicima tih gradova i sve, što je raslo na poljima.
26 A kad se je žena njegova iza njega ogledala natrag postade stup od soli.
27 Rano drugoga jutra otide Abraham na mjesto, gdje je bio stajao pred Gospodom.
28 Kad se zagleda dolje na Sodomu i Gomoru i na svu pokrajinu one nizine, vidje, kako se dim dizao od zemlje kao dim iz peći.
29 Bog će dakle spomenu Abrahama, kad je Bog zatirao gradove one nizine, i izvede Lota iz, propasti, a uništi gradove, u kojima je bio Lot prebivao.
30 Lot otide od Soara dalje gore i nastani se s kćerima svojim u gori; jer se je bojao ostati u Soaru. I stanovao je u jednoj pećini s obje kćeri svoje.
31 Tada reče starija mlađoj: “Naš je otac star, a nema više nijednog čovjeka u zemlji, koji bi htio općiti s nama, kako je to običaj po svemu svijetu.
32 Hajde da dadnemo ocu svojemu vina, neka pije, pa da legnemo s njim, da po ocu svojemu dobijemo djecu!”
33 I dadoše onu noć ocu svojemu vina da pije; tada ode starija unutra i leže uz oca svojega, a on ne opazi ni kako ona leže, ni kako ustade.
34 Drugo jutro reče starija mlađoj: “Eto, ležala sam noćas uz oca svojega. Dajmo mu da pije vina i ovu noć, pa onda pođi ti unutra i lezi uz njega, da po ocu svojemu dobijemo djecu!”
35 Tako dadoše i ovu noć ocu svojemu vina da pije, te pođe mlađa i leže uz njega, a on ne opazi ni kako ona leže, ni kako ustade.
36 Zatrudnješe dakle obje kćeri Lotove od oca svojega.
37 I starija rodi sina i nadjenu mu ime Moab; on je otac današnjim Moapcima.
38 I mlada rodi sina i nadjenu mu ime Ben-Ami; on je otac današnjim Amoncima.

IŠ) Postanak poglavlje 20
1 Onda otide Abraham u pokrajinu Negeb i nastani se između Kadeša i Šura. Dok je boravio u Gerari,
2 Reče Abraham za Saru, ženu svoju: “Sestra mi je.” I posla tamo Abimelek, kralj gerarski, i dade dovesti Saru.
3 Ali dođe Bog k Abimeleku po noći u snu i reče mu: “Eto, umrijet ćeš zbog žene, koju si dao dovesti k sebi; jer ona je udata žena!”
4 A Abimelek nije se bio još njoj primaknuo, pa odgovori: “Gospode, ti ipak nećeš nedužne ljude pogubiti!
5 Nije li mi on sam rekao: ‘Sestra mi je’; a i ona izjavi: ‘Brat mi je’. U nedužnosti srca svojega i čistim rukama učinih tako.”
6 Tada mu reče dalje Bog u snu: “I ja znam, da si učinio u nedužnosti srca svojega. Ja te sam uščuvah, da se ne ogriješiš proti meni, i zato ne dopustih, da je se dotakneš.
7 A sada vrati mužu ženu njegovu, jer je on prorok zagovarat će te, da ostaneš na životu. A ne vratiš li je, onda znaj, da ćeš umrijeti ti i svi tvoji!”
8 Rano ujutro sazva Abimelek sve sluge svoje i reče im, što se zbilo; a ljudi se veoma uplašiše.
9 Abimelek dozva Abrahama i reče mu: “Što si nam učinio? Što li sam ti skrivio, da navuče na me i na kraljevstvo moje toliku krivnju? Što se ne bi smjelo nipošto dogoditi, to si mi učinio.”
10 I Abimelek upita Abrahama: “Što si namjeravao, da si tako radio?”
11 Abraham odgovori: “Mislio sam naime, ako u ovome mjestu ne vlada strah Božji, onda će me pogubiti zbog žene moje.
12 Uostalom, ona mi je doista sestra, kći oca mojega, samo nije kći matere moje, i tako mi je mogla postati žena.
13 I kad me Bog iz kuće oca mojega odvede u tuđinu, rekoh joj: učini mi tu ljubav; u svakom mjestu, kamo dođemo, reci o meni, da sam ti brat.”
14 Tada uze Abimelek ovaca i goveda, sluga i sluškinja, te ih darova Abrahamu; i vrati mu Saru, ženu njegovu.
15 I reče Abimelek: “Evo, zemlja ti je moja otvorena; ostani, gdje ti se dopada!”
16 A Sari reče: “Evo, dajem bratu tvojemu tisuću srebrnjaka, neka to bude za te odšteta u očima sviju, koji su s tobom; tako si u svakom pogledu opravdana.”
17 Onda se Abraham pomoli Bogu, i Bog ozdravi Abimeleka, ženu njegovu i sluškinje njegove, tako da su opet mogle rađati.
18 Jer je Gospod zbog Sare, žene Abrahamove, bio zatvorio svaku maternicu u kući Abimelekovoj.

IŠ) Postanak poglavlje 21
1 Gospod pohodi Saru, kao što je bio obećao, i učini Gospod na njoj, kao što je bio unaprijed rekao.
2 Sara zatrudnje i rodi Abrahamu u starosti njegovoj sina u vrijeme, što ga je Bog unaprijed odredio.
3 Abraham nadjenu ime novorođenom sinu svojemu, kojega mu rodi Sara, Izak.
4 Abraham obreza sina svojega Izaka, kad mu je bilo osam dana, kao što mu je bio zapovjedio Bog.
5 Abrahamu je bilo sto godina, kad mu se rodio sin Izak.
6 Tada reče Sara: “Smijeh mi Bog pripravi, i svaki, koji čuje o tom, smijat će se zbog mene.”
7 Reče dalje: “Tko bi bio ikad rekao Abrahamu, da će Sara još dojiti djecu? Pa ipak ja mu rodih sina u starosti njegovoj.”
8 Dječak odraste i bi odbijen od prsiju. Abraham na taj dan, kad bi Izak odbijen od prsiju, priredi veliku gozbu.
9 A kad vidje Sara, kako se sin Egipćanke Agare, kojega je bila rodila Abrahamu, podsmijeva,
10 Ona reče Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i sina njezina, jer sin te sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom Izakom.”
11 A to Abrahamu bi vrlo neugodno zbog sina njegova.
12 Tada reče Bog Abrahamu: “Neka ti ne bude žao za dječaka i za sluškinju tvoju; poslušaj Saru u svemu što ti kaže, jer samo oni, što proizađu od Izaka, imaju vrijediti kao potomci tvoji.
13 Ali ću i sina sluškinje učiniti narodom, jer je potomak tvoj.”
14 I tako Abraham drugoga jutra uze kruha i mješinu vode i dade to Agari metnuvši joj na leđa; i dječaka joj dade i otpusti je. Ona tada ode i lutala je po pustinji Beer Šebe.
15 A kad nesta vode u mješini, stavi dječaka pod jedan grm.
16 Otide dalje i sjede po strani daleko, koliko može luk dobaciti; i reče u sebi: “Ne mogu da gledam, kako umire dijete.” Tako je sjedila po strani i počne glasno plakati.
17 A Bog je čuo glas dječakov, i anđeo Božji viknu Agaru s neba: “Što ti je, Agaro? Ne kloni duhom, jer Bog je čuo glas dječakov tu, gdje leži.
18 Hajde, uzmi dječaka i drži ga čvrsto za ruku; jer ja ću ga učiniti velikim narodom,”
19 Tada joj Bog otvori oči, te ugleda studenac. Ona ode tamo, napuni mješinu vode i dade dječaku da pije.
20 I Bog je bio s dječakom; on odraste i nastani se u pustinji i postade vješt u strijeljanju lukom.
21 A prebivao je u pustinji Paranu; a mati njegova oženi ga iz zemlje egipatske.
22 U to isto vrijeme imadoše Abimelek i poglavica vojske njegove Fikol s Abrahamom ovaj govor: “Bog je s tobom u svemu, što radiš.
23 Stoga zakuni mi se ovdje Bogom, da nećeš nikada nevjerno raditi ni proti meni ni proti svemu potomstvu mojemu! Kao što sam ja tebi iskazivao prijateljstvo, tako ga ti iskazuj i meni i zemlji, u kojoj prebivaš kao gost!”
24 Abraham odgovori: “Jest, hoću se zakleti.”
25 Ali Abraham pozva na odgovor Abimeleka zbog studenca, što su ga sluge Abimelekove bile na silu posvojile.
26 Abimelek reče: “Ne znam, tko je to učinio, a ti mi o tome ni jesi ništa rekao, niti sam do danas što o tome čuo.”
27 Tada uze Abraham ovaca i goveda i dade ih Abimeleku, i sklopiše savez među sobom.
28 Potom Abraham odvoji od ovaca sedmero janjadi.
29 Upita Abimelek Abrahama: “Što ima da znači to sedmero janjadi, što si ih odvojio?”
30 On odgovori: “Ovo sedmero janjadi moraš ti od mene primiti; jer taj dar ima da bude meni za svjedočanstvo, da sam ja iskopao ovaj studenac.”
31 Zato se to mjesto prozva Beer-Šeba, jer se ondje među sobom zakleše.
32 Tako oni sklopiše savez u Beer-Šebi. Tada se Abimelek i Poglavica vojske njegove Fikol podigoše i vratiše se natrag u zemlju filistejsku.
33 A Abraham zasadi stablo tamarisku u Beer-Šebi i prizva ondje ime Gospoda, Boga vječnoga.
34 Abraham proboravi još dugo vremena kao tuđinac u zemlji filistejskoj.

IŠ) Postanak poglavlje 22
1 Poslije ovih događaja stavi Bog Abrahama na kušnju i reče mu: “Abrahame!” On odgovori: “Evo me!”
2 On reče: “Uzmi Izaka, sina tvojega, jedinca svojega, kojega ljubiš, pa idi u pokrajinu Moriju i ondje ga prinesi sa žrtvu paljenicu na jednom od brda, za kojega ću ti reći!”
3 Abraham drugoga jutra rano osamari magarca svojega, uze sa sobom dvojicu od svojih sluga i sina svojega Izaka, nacijepa drva za žrtvu paljenicu, diže se tada i pođe prema mjestu, za kojega mu je Bog rekao.
4 Treći dan podiže Abraham oči svoje i ugleda mjesto u daljini.
5 Tada reče Abraham slugama svojim: “Ostanite ovdje s magarcem a ja i dječak poći ćemo tamo, da se poklonimo, pa ćemo se opet vratiti k vama.”
6 Nato uze Abraham drva za žrtvu paljenicu i naprti ih Izaku, sinu svojemu. On sam uze oganj i nož sa sobom, i tako pođoše obojica zajedno.
7 Tada reče Izak ocu svojemu Abrahamu: “Oče!” On odgovori: Evo me, sine!” I zapita: “Evo oganj i drva, ali gdje je janje za žetvu paljenicu?”
8 Abraham odgovori: “Bog će već pribaviti janje za žrtvu paljenicu, sine!” Tako su išla obojica zajedno dalje.
9 Kad dođoše na mjesto, što mu ga je bio Bog pokazao, načini Abraham ondje žrtvenik i naslaga drva na njega. Sveza sina svojega Izaka i metnu ga na žrtvenik, na drva odozgor.
10 Nato Abraham pruži ruku svoju i prihvati za nož, da zakolje sina svojega.
11 Ali anđeo Gospodnji povika mu s neba: “Abrahame, Abrahame” On odgovori: “Evo me!”
12 Anđeo reče: “Ne stavljaj ruku na dječaka i ne učini mu ništa, jer sad znam, da se Boga bojiš i da mi nijesi uskratio jedinoga sina svojega.”
13 Kad Abraham pogleda oko sebe, vidje odzada ovna, što se bio rogovima svojim zapleo u trnju. Abraham ode tamo, dovede ovna i prinese ga mjesto sina svojega kao žrtvu paljenicu.
14 Abraham prozva to mjesto “Jahve-Jire”, (znači, Gospod-Pribavljač) tako da se i danas još kaže: “Na brdu Gospoda bit će pribavljeno”
15 Tada anđeo Gospodnji povika Abrahamu po drugi put s neba,
16 I reče: “Kunem se sobom, glasi riječ Gospodnja: Zato, što si to činio i nijesi mi uskratio jedinoga sina svojega.
17 Blagoslovit ću te obilno i potomstvo ću tvoje umnožiti kao zvijezde na nebu i kao pijesak na obali morskoj, i potomstvo će tvoje osvojiti vrata neprijatelja svojih.
18 I bit će blagoslovljeni u potomstvu tvojem svi narodi na zemlji zato, jer si poslušao glas moj.”
19 Potom se Abraham vrati k slugama svojim. Digoše se i otidoše zajedno u Beer-Šebu, i Abraham je prebivao u Beer-Šebi.
20 Iza ovih događaja javiše Abrahamu ovo: “Gle, Milka rodi bratu tvojemu Nahoru sinove:
21 Husa, prvorođenca njegova, i brata njegova Buza, Kemuela, oca Aramova,
22 Keseda, Haza, Pildaša, Jidlafa i Betuela.”
23 A Betuelu se rodi Rebeka. Ovih osam rodi Milka Nahoru, bratu Abrahamovu.
24 I inoča njegova, po imenu Reuma, rodi sinove, naime Tebaha, Gahama, Tahaša i Maaku.

IŠ) Postanak poglavlje 23
1 Sara poživje sto i dvadeset i sedam godina; to su godine života Sarina.
2 I umrije Sara u Kirjat Arbi, to jest u Hebronu, u zemlji kanaanskoj. I poče Abraham držati žalost za Saru i oplakivati je.
3 Nato ostavi Abraham pokojnicu i progovori sinovima Hetovim ovako:
4 “Ja sam samo tuđinac i došljak među vama. Dajte mi dakle zemljište sa grob kod vas, da iznesem pokojnicu svoju iz kuće i da je pokopam!”
5 Hetovi sinovi odgovoriše Abrahamu:
6 “Čuj nas, gospodaru! Ti živiš ovdje među nama kao knez Božji. U najboljoj grobnici našoj pokopaj pokojnicu svoju! Nitko od nas neće ti uskratiti, da pokopaš pokojnicu svoju u grobnici njegovoj.”
7 Tada se diže Abraham, duboko se nakloni stanovnicima zemlje, sinovima Hetovim,
8 I reče im: “Kad vam je pravo, da iznesem pokojnicu svoju iz kuće i da je pokopam, iskažite mi ljubav i progovorite za me lijepu riječ Efronu, sinu Soharovu.
9 Neka mi ustupi pećinu Makpelu, koja je njegova, a leži na kraj polja njegova; za punu cijenu neka mi je u nazočnosti vašoj dadne za grobnicu.”
10 A Efron je sjedio među sinovima Hetovim. I odgovori Hitej Efron Abrahamu pred svima, što su bili došli na vrata gradska ovako:
11 “Ali ne, gospodaru, poslušaj me! Polje ti poklanjam i pećinu što je na njemu, poklanjam ti; pred zemljacima svojim poklanjam ti je. Pokopaj samo pokojnicu svoju!”
12 Tada se Abraham nakloni pred stanovnicima zemlje,
13 I reče Efronu u nazočnosti stanovnika zemlje: “Ne, poslušaj me ipak! Plaćam cijenu za polje, uzmi je od mene, da mogu tamo pokopati pokojnicu svoju!”
14 Efron odgovori Abrahamu:
15 “Ne, gospodaru, poslušaj me! Zemlja za četiri stotine šekela srebra, što je to među nama? Pokopaj samo pokojnicu svoju!”
16 I Abraham prihvati tražbinu Efronovu, i izmjeri Abraham Efronu cijenu, što ju je bio taj zatražio u nazočnosti sinova Hetovih, naime četiri stotine šekela srebra, kako su išli među trgovcima.
17 Tako polje Efronovo, što je u Makpeli, naprema Mamri, polje zajedno s pećinom, što je bila na njemu, i sa svim drvećem, što je bilo na polju i po međi njegovoj unaokolo.
18 Tako prijeđe pravno u posjed Abrahamov pred svima sinovima Hetovim, što su bili došli na vrata gradska.
19 Nato Abraham pokopa Saru, ženu svoju, u pećini na polju Makpeli, istočno od Mamre, to jest Hebrona, u zemlji kanaanskoj.
20 Tako prijeđe polje i pećina, što je bila na njemu, od sinova Hetovih pravno na Abrahama za baštinsko groblje.

IŠ) Postanak poglavlje 24
1 A bio je Abraham star i vremešan, i Gospod bijaše Abrahama blagoslovio u svemu.
2 Tada reče Abraham slugi svojemu, najstarijemu u kući svojoj, koji je upravljao cijelim imanjem njegovim: “Metni ruku svoju pod bedro moje!
3 Hoću naime da te zakunem Gospodom, Bogom neba i zemlje, da nećeš uzeti sinu mojemu žene između kćeri Kanaanaca, među kojima prebivam.
4 Ne, već otidi u domovinu moju i u rod moj i tamo uzmi ženu za sina mojega Izaka.”
5 A sluga mu odgovori: “A ako žena ne htjedne poći sa monm u ovu zemlju? Hoću li tada opet povesti sina tvojega natrag u zemlju, iz koje si izišao?”
6 Abraham mu reče: “Pazi, da tamo natrag ne povedeš sina mojega!
7 Gospod, Bog neba, koji me je odveo iz kuće oca mojega i iz domovine moje, i koji mi je govorio i napokon mi obećao: “Potomstvu tvojemu dat ću zemlju ovu, on će poslati anđela svojega pred tobom, da dovedeš odanle ženu sinu mojemu.
8 Ako li žena ne htjedne poći s tobom, onda tebe ne veže ova zakletva; i nipošto ne smiješ tamo natrag odvesti sina mojega.”
9 Tada metnu sluga ruku svoju pod bedro Abrahamu, gospodaru svojemu, i zakle mu se.
10 Potom uze sluga deset deva gospodara svojega i svakovrsne dragocjenosti gospodara svojega sa sobom na put, podiže se i ode u Mezopotamiju, u grad Nahorov.
11 Izvan grada kod jednog studenca pusti deve da poliježu. Bilo je podvečer, u doba, kad izlaze žene da nose vodu.
12 Tada se on pomoli: “Gospode, Bože Abrahama, gospodara mojega, daj mi sreću danas i iskaži milost Abrahamu, gospodaru mojemu!
13 Evo, ja stojim ovdje na izvoru, i kćeri stanovnika ovoga grada izlaze da zahvataju vode.
14 Ako sad djevojka, kojoj reknem: ‘Nagni krčag svoj, da se napijem’, ona odgovori: ‘Napij se! Pa i deve ću ti napojiti’, onda je to ona, koju si odredio za Izaka slugu svojega, i potom ću spoznati, da si iskazao milost gospodaru mojemu.”
15 Još on nije bio svršio svoje molitve, i gle, Rebeka kći Betuelova, sina Milke, žene Abrahamova brata Nahora, dođe s krčagom svojim na ramenu.
16 Djevojka je bila veoma lijepa, djevica, koju još muž nije bio spoznao. Ona siđe k izvoru, napuni krčag svoj i dođe opet gore.
17 Tada sluga pritrča k njoj i reče: “Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega.”
18 Ona odgovori: “Napij se, gospodaru!” I brže spusti krčag svoj na ruku i dade mu da se napije,
19 Kad ga napoji, reče: “I devama ću tvojim naliti neka se napiju.”
20 I brže izli krčag svoj u korito, otrča opet na studenac da zahvati vode i nali svima devama njegovim.
21 A čovjek ju šuteći promatrao da vidi je li Gospod dao sreću putu njegovu ili ne.
22 Kad se deve napiše, uze čovjek naušnice, pola šekela teške, i dvije narukvice za ruke njezine, deset šekela zlata teške.
23 I upita: “Kaži mi čija si kći. Ima li u kući oca tvojega mjesta za nas da prenoćimo?”
24 Ona mu odgovori: “Kći sam Betuelova, sina Milke, kojega ona rodi Nahoru.”
25 I nastavi dalje: “Slame i piće imamo mnogo, i mjesta da se prenoći.”
26 Tada se nakloni čovjek, baci se ničice pred Gospodom,
27 I reče: “Blagoslovljen neka je Gospod, Bog Abrahama, gospodara mojega, koji ne uskrati milosti i vjernosti svoje gospodaru mojemu! A mene Gospod pravim putom dovede u kuću rodbine gospodara mojega.”
28 A djevojka otrča i pripovjedi u kući matere svoje, što joj se dogodi.
29 A Rebeka je imala brata po imenu Labana. Laban pohitje van k čovjeku na izvor.
30 Kad je on naime bio vidio naušnice i na rukama sestre svoje narukvice i čuo riječi sestre svoje: “Tako mi reče čovjek,” pođe k čovjeku, koji je još jednako stajao kod deva na izvoru.
31 On reče: “Hodi, blagoslovljeni od Gospoda! Što stojiš tu vani, kad sam pospremio već kuću i mjesto načinio za deve.”
32 Tada čovjek pođe u kuću, a onaj rastovari deve, donese slame i piće za deve i vode, da operu sebi noge on i ljudi, što su bili s njim.
33 A kad postavi pred njega da jede, reče on: “Ne jedem prije, dok ne kažem stvar svoju.” Laban zamoli: “Govori!”
34 Tada on uze govoriti: “Ja sam sluga Abrahamov.
35 Gospod je veoma blagoslovio gospodara mojega, tako da je došao do velikog blagostanja. Dao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, sluga i sluškinja magaraca i deva.
36 Sara, žena gospodara mojega, rodila je u starosti svojoj gospodaru mojemu sina; njemu je predao sve svoje imanje.
37 A mene zakle gospodar moj ovako: “Da nijesi uzeo sinu mojemu žene od kćeri Kanaanaca, među kojima prebivam.
38 Nego otidi u kuću oca mojega i k rodbini mojoj i uzmi tamo ženu za sina mojega!
39 Ja odgovorih gospodaru svojemu: ‘A što, ako žena ne htjedne poći sa mnom?’
40 On mi tada reče: ‘Gospod, pred čijim sam licem hodio, poslaše anđela svojega s tobom i dat će sreću putu tvojemu, i ti ćeš dovesti ženu sinu mojemu iz rodbine moje i iz kuće oca mojega.
41 A neće te vezati zadana zakletva, ako dođeš k rodbini mojoj, pa ti je ne dadnu, tada te neće vezati zadana zakletva.’
42 Tako dođoh danas k izvoru i pomolih se: ‘Gospode, Bože Abrahama, gospodara mojega, ako bi ipak htio dati sreću putu, na kojemu se nalazim!
43 Evo, ja stojim na izvoru, i ako mi djevojka, što izađe da donese vode, a kojoj reknem: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega,
44 Odgovori tada: Napij se samo, pa i devama ću tvojim naliti vode, onda je to žena, koju je odredio Gospod sinu gospodara mojega.’
45 Još nijesam bio izgovorio, i gle, izađe Rebeka s krčagom na ramenu, i ona siđe k izvoru i zahvati. Ja je zamolih: ‘Daj mi da se na pijem!’
46 Ona odmah spusti dolje krčag svoj i reče: ‘Napij se, pa i deve ću tvoje napojiti!’ I ja se napih, a ona napoji i deve.
47 Onda je upitah: ‘Čija si kći?’ Ona odgovori: ‘Kći sam Betuela, sina Nahora, kojega mu rodi Milka.’ Nato joj ja objesih naušnice i metnuh joj narukvice na ruke.
48 Tada se ja naklonih, bacih se ničice pred Gospodom i blagoslivljah Gospoda, Boga Abrahama, gospodara mojega, koji me vodio pravim putom, da dobijem kćer rođaka gospodara svojega za sina njegova.
49 Ako hoćete dakle iskazati milost i vjernost gospodaru mojemu, kažite mi; ako li nećete, kažite mi i to, da se okrenem nadesno ili nalijevo!”
50 Tada odgovoriše Laban i Betuel i rekoše: “Od Gospoda to dolazi; mi ti ne možemo reci ni da ni ne.
51 Eto, Rebeka je pred tobom; uzmi je pa idi, da bude žena sinu gospodara tvojega, kao što je odredio Gospod!”
52 A kad je čuo sluga Abrahamov pristanak njihov, baci se ničice pred Gospodom sve do zemlje.
53 Potom izvadi sluga stvari srebrne i zlatne i haljine, i darova ih Rebeki, i bratu njezinu i materi njezinoj darova dragocjene stvari.
54 Onda su jeli i pili, on i pratioci njegovi, i prenoćiše ondje. Kad ustadoše ujutro, reče on: “Pustite me da idem gospodaru svojemu.”
55 Brat njezin i mati njezina odgovoriše: “Neka ostane djevojka kod nas još koje vrijeme, barem deset dana, pa onda može ići!”
56 A on im reče: “Ne zaustavljajte me, jer Gospod je dao sreća putu mojemu. Pustite me da idem i da se vratim gospodaru svojemu!”
57 Oni odgovoriše: “Da pozovemo djevojku i nju da upitamo.”
58 I pozvaše Rebeku i upitaše je: “Hoćeš li idi s ovim čovjekom?” Ona odgovori: “Hoću.”
59 Tada pustiše sestru svoju Rebeku s dojkinjom njezinom i slugu Abrahamova s ljudima njegovim da idu.
60 Blagosloviše Rebeku i rekoše joj: “Sestro draga, budi mati nebrojenim tisućama, i potomci tvoji neka osvoje vrata neprijatelja svojih!”
61 Nato se diže Rebeka sa sluškinjama svojim, posjedaše na deve i pođoše za čovjekom. Sluga uze Rebeku i otide odanle.
62 Izak se upravo vraćao od studenca Lahaj Roi; prebivao je naime u pokrajini Negebu.
63 Podvečer bio je Izak izašao na polje da razmatra; kad podiže oči i pogleda, a to dolazile deve.
64 I Rebeka podiže oči i ugleda Izaka, spusti se brzo s deve,
65 I upita slugu: “Tko je onaj tamo čovjek, što ide preko polja u susret nama?” Sluga odgovori: “To je gospodar moj.” Tada ona uze pokrivalo i pokri se.
66 Nato sluga pripovjedi Izaku sve, što je bio učinio.
67 Izak je povede u šator matere svoje Sare i tada uze Rebeku, ona mu postade žena i on je zamilova. I tako se Izak utješi nad gubitkom matere svoje.

IŠ) Postanak poglavlje 25
1 Abraham je bio uzeo još drugu ženu, po imenu Keturu.
2 I ona mu rodi Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha.
3 Jokšanu se rodi Šeba i Dedan. Potomci Dedanovi bili su Ašurimi, Letušimi i Leumimi.
4 Sinovi Midjanovi bili su Efa, Efer, Henok, Abida i Eldaa. Sve su ovi potomci Keturini.
5 A Abraham predade Izaku sve imanje svoje.
6 Sinovima inoča, što ih je imao Abraham, dade Abraham samo darove i otpravi ih dok je još živio, od sina svojega Izaka prema istoku u istočnu zemlju.
7 A ovo je broj godina, što ih preživje Abraham: sto sedamdeset i pet godina.
8 Tada preminu Abraham, u lijepoj starosti umrije, star i sit života, pa bi pridružen ocima svojim.
9 Sinovi njegovi Izak i Išmael pokopaše ga u pećini Makpeli na polju sina Sohara Hiteja Efrona, sina Soharova, istočno od Mamre,
10 Na polju, što ga je bio Abraham kupio od sinova Hetovih. Tamo bijahu pokopani Abraham i žena njegova Sara.
11 Po smrti Abrahamovoj blagoslovi Bog sina njegova Izaka. Izak je prebivao kod studenca Lahaj Roi.
12 Ovo je potomstvo Išmaela, sina Abrahamova, kojega je bila Abrahamu rodila Egipćanka Agara, sluškinja Sarina,
13 Ovo su imena sinova Išmaelovih, po njihovim plemenima poredana: “Prvorođenac Išmaelov Nabajot, onda Kedar, Adbeel, Mibsam,
14 Mišma, Duma, Masa,
15 Hadar, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma,
16 To su sinovi Išmaelovi, i to su imena njihova po selima i šatorištima njihovim, dvanaest knezova po plemenima njihovim.
17 Godine života Išmaelova iznosile su sto i trideset i sedam godina. Zatim izdahnu; umrije i bi pridružen svojim precima.
18 Sinovi Išmaelovi prebivali su od Havile do Šura, koji leži istočno od Egipta u smjeru prema Asiriji. U blizini sve braće svoje naseliše se prkosno.
19 Ovo je potomstvo Izaka, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak.
20 A Izaku je bilo četrdeset godina, kad se oženi Rebekom kćerju Sirijca Betuela iz Padam-Arama, sestrom Sirijca Labana,
21 I Izak se molio Gospodu za ženu svoju, jer nije imala djece. Gospod ga usliši, i tako žena njegova Rebeka zatrudnje.
22 A kad su se sudarala djeca u utrobi njezinoj, reče ona: “Ako je tomu tako, što će onda biti od mene?” Ona otide da pita Gospoda.
23 Gospod joj odgovori: “Dva su naroda u utrobi tvojoj, dva plemena će se odvojiti u utrobi tvojoj; jedno će biti jače od drugoga, i starije služit će mlađemu.”
24 I kad dođe vrijeme da rodi, a to zaista blizanci, bili su u tijelu njezinu.
25 Prvi koji se pojavi, bio je crvenkast, sav kao runo rutav. Zato mu nadjenuše ime Ezav.
26 A poslije se pojavi brat njegov; njegova se ruka prihvatila za petu, Ezava. Zato mu nadjenuše ime Jakov. Bilo je Izaku šezdeset godina kad se oni rodiše.
27 I kad dječaci odrastoše, posta Ezav dobar lovac, čovjek pustinje. A Jakov je bio čovjek krotak, koji je ostao kod šatora.
28 Izak je više volio Ezava, jer je rado jeo lovinu, a Rebeka je više voljela Jakova.
29 Jednom skuhao Jakov jelo. Tada Ezav dođe iz pustinje sav gladan.
30 Ezav reče Jakovu: “Daj mi brže da jedem toga crvenoga jela; jer gladan sam sav!” Zato se prozva Edom.
31 Jakov reče: “Prodaj mi najprije svoje pravo prvorodstva!”
32 Ezav reče: “Ah, moram eto da umrem; što će mi to pravo prvorodstva?”
33 A Jakov reče: “Zakuni mi se najprije!” I zakle mu se i prodade tako svoje pravo prvorodstva Jakovu.
34 Nato Jakov dade Ezavu kruha i jela od leće. On je jeo i pio, ustao i otišao. Tako je malo cijenio Ezav pravo prvorodstva.

IŠ) Postanak poglavlje 26
1 Nasta u zemlji glad, druga negoli ona prijašnja, što je bila za vremena Abrahamova. Tada Izak otide k filistejskom kralju Abimeleku u Geraru.
2 Tada mu se javi Gospod i reče: “Ne silazi u Egipat; boravi u zemlji za koju ću ti reći!
3 Boravi kao gost u ovoj zemlji, i ja ću biti s tobom i blagoslovit ću te; jer ću tebi i potomstvu tvojemu dati sve zemlje ove i tako ispuniti zakletvu, kojom sam se zakleo ocu tvojemu Abrahamu.
4 Umnoži ću potomke tvoje tako mnogobrojno kao zvijezde na nebu; sve zemlje ove dat ću potomcima tvojim, i u potomstvu tvojem bit će blagoslovljeni svi narodi na zemlji;
5 Zato što je Abraham slušao glas moj i držao zapovijed moju, naredbe, propise i zakone moje.”
6 I tako osta Izak u Gerari.
7 A kad su stanovnici mjesta pitali za ženu njegovu, reče: “Sestra mi je.” Jer se je bojao reći: “Žena mi je”, mislio je: “Mogli bi me inače, stanovnici mjesta ubiti zbog Rebeke, jer je lijepa.”
8 Kad je tamo dulje vremena boravio, dogodi se, te kralj filistejski Abimelek pogleda kroz prozor i vidje, kako Izak miluje ženu svoju Rebeku.
9 Tada dozva Abimelek Izaka i reče: “Eto, ona je zacijelo žena tvoja. Kako si mogao reći da ti je sestra?” Izak mu odgovori: “Mislio sam, da bih inače morao umrijeti zbog nje.”
10 Abimelek reče: “Što si nam to učinio? Kako je lako mogao tko od naroda primaći se ženi tvojoj, i tako bi ti navukao na nas krivnju.”
11 I zapovjedi Abimelek svemu narodu: “Tko se dotakne ovoga čovjeka ili žene njegove, kaznit će se smrću!”
12 Tada Izak zasija u onoj zemlji i požanje u onoj godini stostruko, jer ga Bog blagoslovi.
13 Tako posta čovjek bogat i sve bogatiji, dok postade neizmjerno bogat.
14 Imao je stada ovaca i goveda i mnogo služinčadi, tako da su mu Filisteji postali zavidni.
15 Zato sve studence, što ih bjehu iskopale sluge oca njegova za života oca njegova Abrahama, zasuše i zemljom napuniše.
16 A Abimelek reče Izaku: “Idi od nas, jer si nam ti postao previše moćan.”
17 Tako otide Izak odanle, razape šator svoj u dolini gerarskoj i ostade ondje.
18 Nato Izak opet iskopa studence, što su ih bili iskopali za života oca njegova Abrahama, a Filisteji ih poslije smrti Abrahamove zasuli, i dade im ista imena, što im ih bio dao otac njegov.
19 Sluge Izakove kopale su u dolini i nađoše tamo studenac sa tekućom vodom.
20 Ali se posvadiše pastiri gerarski s pastirima Izakovim, jer su tvrdili: “Naša je voda!” Zato on nazva studenac Esek, jer su se tamo bili posvadili s njim.
21 Potom iskopaše drugi studenac; pa se i radi njega posvadiše; zato ga on nazva Sitna.
22 Tada otide odatle dalje i iskopa opet studenac. Oko njega nije bilo svađe, pa ga nazva on Rehobot rekavši: “Sad nam Gospod odredi slobodan prostor, da se možemo raširiti u zemlji.”
23 Odatle otide gore u Beer-Šebu.
24 U onoj noći javi mu se Gospod i reče: “Ja sam Bog oca tvojega Abrahama. Ne boj se, jer ja sam s tobom i blagoslovit ću tebe i umnožit ću potomstvo tvoje zbog sluge svojega Abrahama.”
25 On načini ondje žrtvenik, prizva ime Gospodnje i razape šator svoj, a sluge Izakove iskopaše ondje studenac.
26 Tada dođe k njemu Abimelek iz Gerare s pouzdanikom svojim Ahuzatom i s poglavicom svoje vojske Fikolom.
27 Izak ih upita: “Zašto dođoste k meni, kad mrzite na me i otjeraste me od sebe?”
28 Oni odgovoriše: “Vidjesmo na svoje oči, da je Gospod s tobom. Stoga mislimo, da treba pod zakletvom sklopiti ugovor između nas i tebe. Mi hoćemo da sklopimo ugovor s tobom.
29 Ti da nama ne činiš nikakva zla kao što se mi tebe ne dotakosmo, nego ti samo dobro činismo i pustismo te da ideš u miru. Ti si eto blagoslovljen od Gospoda!”
30 Tada im on spremi gozbu, i oni su jeli i pili.
31 Drugo jutro rano zakleše se jedan drugome. Tada ih otpusti Izak, i oni otidoše od njega u miru.
32 Isti dan dođoše sluge Izakove i pripovjediše mu za studenac, što su ga bili iskopali: “Nađosmo vodu.”
33 On, ga nazva Šiba. Zato se zove grad sve do dana današnjega Beeršeba.
34 Kad bi Ezavu četrdeset godina, uze za ženu Juditu, kćer Hiteja Beerija, i Basematu, kćer Hiteja Elona.
35 Obadvije su zadavale mnogo jada Izaku i Rebeki.

IŠ) Postanak poglavlje 27
1 Kad Izak ostarje i oči mu potamnješe, da nije mogao više vidjeti, dozva starijega sina svojega Ezava i reče mu: “Sine moj!” On mu odgovori: “Evo me!”
2 Tada reče on: “Vidiš, ostario sam i ne znam, kad ću umrijeti.
3 Uzmi sad oružje svoje, tobolac svoj i luk svoj, izađi van u pustinju i ulovi mi komad divljačine!
4 Priredi mi od toga tečno jelo, kako to ja volim, i donesi mi to! Tada ću jesti, i duša će te moja za to blagosloviti, prije nego umrem.”
5 A Rebeka je bila čula, kad je Izak tako govorio sa sinom svojim Ezavom. I Ezav izađe u pustinju, da ulovi divljačine i donese kući.
6 Tada reče Rebeka sinu svojemu Jakovu: “Čula sam, kako otac tvoj reče bratu tvojemu Ezavu:
7 ‘Donesi mi komad divljačine i priredi mi tečno jelo, da mogu jesti i tebe pred Gospodom blagosloviti, prije nego umrem.’
8 Nego sada, sine moj, poslušaj savjet, što ću ti ga dati!
9 Otidi k stadu i donesi mi odanle dva lijepa jareta, a ja ću od njih prirediti tečno jelo ocu tvojemu, kako on to voli.
10 Onda ćeš donijeti ocu svojemu da jede, pa da te blagoslovi, prije nego umre.”
11 A Jakov reče materi svojoj Rebeki: “Gle, moj je brat Ezav čovjek rutav, a ja sam gladak.
12 Može biti da me opipa otac moj, pa onda da ispadnem pred njim kao varalica, i tako bih navukao na sebe prokletstvo mjesto blagoslova.”
13 A mati njegova odgovori mu: “Na me neka padne to prokletstvo tvoje, sine moj! Poslušaj savjet moj, otidi i donesi mi!”
14 On tada ode i donese materi svojoj. Mati njegova priredi od toga tečno jelo, kako je to volio otac njegov.
15 Nato donese Rebeka najbolje haljine starijeg sina svojega Ezava, što ih je imala u kući kod sebe, i obuče ih mlađem sinu svojemu Jakovu.
16 kožice jareće ovi mu oko ruku i oko vrata glatkoga.
17 Tada dade sinu svojemu Jakovu u ruke tečno jelo s kruhom, što ga je bila priredila.
18 Tako uniđe on k ocu svojemu i reče: “Oče moj!” On odgovori: “Evo me! Tko si ti, sine moj?”
19 Jakov reče ocu svojemu: “Ja sam Ezav, prvorođenac tvoj; učinio sam, kako si mi naložio. Sjedi uspravo i jedi divljačine moje, i onda me blagoslovi!”
20 A Izak upita sina svojega: “Kako si mogao tako brzo nešto naći, sine moj?” On odgovori: “Gospod, Bog tvoj, dade milost, te istrča preda me.”
21 Ali Izak reče Jakovu: “Stupi bliže, da te opipam, sine moj, da li si ti zaista sin moj Ezav ili ne!”
22 Jakov pristupi k ocu svojemu Izaku, i on ga opipa i reče: “Glas je doduše Jakovljev, ali ruke su ruke Ezavove.”
23 I ne poznade ga, jer su ruke njegove bile rutave kao ruke brata njegova Ezava. Pošto ga je pozdravom blagoslova pozdravio,
24 Upita opet: “Ti si dakle doista sin moj Ezav?” On odgovori: “Jesam.”
25 Tada on reče: “Onda mi donesi, da jedem divljačine sina svojega i da te tada blagoslovim!” Jakov mu donese, i on je jeo. Tada donese vina, i on je pio.
26 Nato mu reče otac njegov Izak: “Hodi ovamo, sine moj, i poljubi me!”
27 On pristupi i poljubi ga. Kad on osjeti miris haljina njegovih, blagoslovi ga govoreći: “Zaista, miris sina mojega jest kao miris polja, kad ga blagoslovi Gospod.
28 Bog ti dao rose nebeske i zemlje rodne i vina i žita izobilja!
29 I narodi se pred tobom pregibali! Bio gospodar bradi svojoj, i klanjali se tebi sinovi matere tvoje! Proklet bio, koji tebe proklinje! A blagoslovljen bio, koji tebe blagoslivlja!”
30 Kad je Izak bio završio blagoslov nad Jakovom, a Jakov jedva Što je bio otišao ispred oca svojega Izaka, vrati se brat njegov Ezav iz lova.
31 I on priredi tečno jelo, donese ocu svojemu i reče ocu svojemu: “Sjedni uspravo, oče dragi i jedi divljačine sina svojega, da me onda mogneš blagosloviti!
32 Tada ga upita otac njegov Izak: “Tko si ti?” On reče: “Ja san sin tvoj, prvorođenac tvoj, Ezav.”
33 Izak se neizmjerno uplaši i povika: “A tko je bio onaj, koji ulovi divljačinu i donese mi je? Ja sam jeo od svega, prije nego ti dođe, i njega sam blagoslovio, i on će tako ostati blagoslovljen!”
34 Kad Ezav razabra riječi oca svojega, zavrisnu gorko iza glasa i zamoli oca svojega: “Blagoslovi i mene, oče dragi!”
35 On odgovori: “Dođe brat tvoj s prijevarom i odnese ti blagoslov.”
36 Tada on reče: “Pravo mu se dalo ime Jakov. Već dvaput me prevari: moje pravo prvorodstva uze mi, a sad mi eto još ote i blagoslov.” Tada upita: “Zar nijesi za mene sačuvao nikakva blagoslova?”
37 Izak odgovori Ezavu: “Eto, postavih ga tebi za gospodara i svu braću njegovu dadoh mu za sluge, i opskrbih ga žitom i vinom. Pa što bih sad još mogao učiniti za tebe, sine dragi?”
38 Ezav reče ocu svojemu: “Zar imaš samo jedan blagoslov, oče dobri? Blagoslovi i mene, oče dragi!” I Ezav stade glasno plakati.
39 Tada mu otac njegov Izak progovori: “Eto, daleko od rodne zemlje bit će prebivalište tvoje i daleko od rose nebeske odozgor.
40 Od mača svojega živjet ćeš i bratu ćeš svojemu služiti. Otrgneš li se, jaram ćeš njegov stresti s vrata svojega.”
41 Ezav posta neprijatelj Jakovu zbog blagoslova, što mu ga je bio dao otac njegov, i reče Ezav: “Naskoro dolazi vrijeme, da će se žaliti oca mojega; tada ću ubiti brata svojega Jakova.”
42 I kad Rebeka saznade za tu izjavu starijeg sina svojega Ezava, dade dozvati mlađeg sina svojega Jakova i reče mu: “Slušaj, brat tvoj Ezav hoće da ti se osveti i da te ubije,
43 Nego, sine dragi, poslušaj savjet moj; ustani i bježi k bratu mojemu Labanu u Haran!
44 Ostani jedno vrijeme kod njega, dok se slegne srdžba brata tvojega!
45 Čim se gnjev brata tvojega odvrati od tebe i on zaboravi, što si mu učinio, poslat ću po tebe i odanle te dovesti ovamo. Zašto bih vas obojicu izgubila u jedan dan?”
46 Potom reče Rebeka Izaku: “Omrznuo mi je život zbog kćeri Hetovih. Ako i Jakov uzme sebi za ženu jednu takvu Hetovku, jednu između kćeri u zemlji, onda što imam još od života?”

IŠ) Postanak poglavlje 28
1 Tada Izak dozva Jakova, blagoslovi ga i naloži mu: “Ne uzimaj žene između kćeri Kanaanaca!
2 Nego ustani, idi u Mezopotamiju u kuću Betuela, oca matere tvoje, i uzmi sebi odanle ženu, jednu između kćeri Labana, brata matere tvoje!
3 Bog, Svemoćni, neka te blagoslovi, neka te učini plodnim i umnoži te, da postaneš jedno mnoštvo naroda!
4 I neka ti dadne blagoslov Abrahamov, tebi i potomcima tvojim, da posjedneš zemlju, u kojoj prebivaš kao tuđinac i koju Bog dade Abrahamu!”
5 Tako otpremi Izak Jakova, i on zaputi u Mezopotamiju k Labanu, sinu Sirijca Betuela, bratu Rebeke, matere Jakova i Ezava.
6 A Ezav saznade, daje Izak blagoslovio Jakova i poslao ga u Mezopotamiju, da odanle dovede sebi ženu, i da mu je blagoslivljajući ga naložio: “Ne uzimaj žene između kćeri Kanaanaca”,
7 I da je Jakov poslušao oca svojega i mater svoju i otišao u Mezopotamiju.
8 I vidje Ezav, da ocu njegovu Izaku nijesu po volji Kanaanke.
9 Zato otide Ezav k Išmaelu i uze sebi, uz dvije žene svoje, za ženu još Mahalatu, kćer Išmaela, sina Abrahamova, sestru Nebajotovu.
10 A Jakov otide iz Beer-Šebe i otputova u Haran.
11 Stiže na jedno mjesto i prenoći ondje, jer je sunce bilo zapalo. Uze jedan kamen na onom mjestu, namjesti ga sebi kao jastuk i leže da tu spava.
12 I usne san: ljestve stajale na zemlji što s svojim vrhom dopirale sve do neba; i gle, anđeli Božji hodili na njima gore i dolje.
13 I gle, gore nad njima stajao je Gospod i govorio: “Ja sam Gospod, Bog oca tvojega Abrahama i Izaka. Zemlju, na kojoj počivaš, dat ću tebi i potomcima tvojim.
14 Potomstva tvojega bit će kao praha na zemlji; prema zapadu i istoku, sjeveru i jugu ti i se raširiti; u tebi i u potomcima tvojim bit će blagoslovljena sva plemena na zemlji.
15 Eto, ja ću biti s tobom i čuvat ću te, kamogod pođeš, i opet ću te natrag dovesti u ovu zemlju; jer te neću ostaviti, dokle ne izvršim, što ti obećah.”
16 I Jakov se probudi od sna svojega i povika: “Zaista, Gospod je na ovom mjestu, a ja ne znadoh!”
17 Pun strahopoštovanja reče: “Kako je časno mjesto ovo! Jest, ovdje je kuća Božja i ovdje su vrata nebeska!”
18 Drugo jutro uze Jakov kamen što ga je bio namjestio sebi kao jastuk, i postavi ga za spomenik i izli na njega ulje.
19 Tada prozva to mjesto Betel, a prije se taj grad zvao Luza.
20 Nato učini Jakov ovaj zavjet: “Ako Bog bude sa monm i sačuva me na putu, kojim sad idem, ako mi dadne kruha za hranu i haljine za odijevanje,
21 I ako će sretno vratim u očinsku kuću svoju, tada će Gospod biti moj Bog.
22 A kamen ovaj, što ga postavih za spomenik, bit će kuća Božja, i od svega, što mi dadneš, vjerno ću ti dati desetinu.”

IŠ) Postanak poglavlje 29
1 Tada zaputi Jakov i otide u zemlju sinova Istoka.
2 Kad baci pogled oko sebe, ugleda u pustinji studenac, na kojem su upravo počivala tri stada ovaca; jer su se na tom studencu obično napajala stada. Nad otvorom studenca ležao je golem kamen.
3 Istom kad bi se tamo stjerala sva stada, odvalili bi kamen s otvora studenca i napajali bi ovce; onda bi opet stavili kamen na svoje mjesto nad otvorom studenca.
4 Jakov im reče: “Braćo, odakle ste?” Oni odgovoriše: “Iz Harana smo.”
5 On ih upita: “Poznajete li Labana, sina Nahorova?” Oni odgovoriše: “Poznajemo.”
6 Upita ih dalje: “Kako mu je?” Oni odgovoriše: “Dobro, evo upravo dolazi kći njegova Rahela s ovcama.”
7 Tada on reče: “Eto, još je dan dug, i nije još vrijeme, da satjerujete stoku. Napojite ipak ovce i pustite ih onda da još pasu!”
8 Odgovoriše: “Ne možemo, dok se ne skupe sva stada; onda istom odvalimo kamen s otvora studenca i napojimo ovce.”
9 Dok je on još govorio s njima, bila je došla Rahela s ovcama oca svojega; ona je naime bila pastirica.
10 A kad Jakov vidje Rahelu, kćer materina mu brata Labana, i ovce materina mu brata Labana, pristupi Jakov, odvali kamen s otvora studenca i napoji ovce materina mu brata Labana.
11 Onda Jakov poljubi Rahelu i stade glasno plakati.
12 Zatim Jakov pripovjedi Raheli, da je rođak ocu njezinu, i to sin Rebekin. Nato ona otrča i javi to ocu svojemu.
13 I kad Laban ću glas o Jakovu, sinu sestre njegove, pohitje mu u susret, zagrli i poljubi ga i uvede u svoju kuću. On pripovjedi Labanu sve, što se je bilo dogodilo.
14 Laban mu reče: “Jest, ti si kost moja i meso moje.” I osta kod njega čitav mjesec dana.
15 Tada Laban reče Jakovu: “Zar da badava radiš za me, jer si mi nećak? Kaži mi, što će ti biti plaća?”
16 A Laban je imao dvije kćeri; starijoj bilo ime Lea, a mlađoj Rahela.
17 Lea je imala slabe oči, a Rahela je bila lijepa stasa i lica.
18 Jakov zavolje Rahelu i reče: “Služit ću ti sedam godina za mlađu kćer tvoju Rahelu.”
19 Laban odgovori: “Bolje je, da je dam tebi negoli kojemu stranom čovjeku. Ostani dakle kod mene!”
20 Tako je Jakov služio za Rahelu sedam godina, i one mu se činiše kao nekoliko dana, tako ju je volio.
21 Tada reče Jakov Labanu: “Daj mi sad moju ženu, jer navrši se moje vrijeme; pa bih se njom oženio.”
22 I sazva Laban sve stanovnike mjesta i priredi gozbu.
23 A uvečer uze kćer svoju Leau i uvede je k njemu, i on imade s njom ženidbeno općenje.
24 I Laban dade kćeri svojoj Lei ropkinju Zilpu za sluškinju.
25 Ujutro vidjelo se, da je to bila Lea. Tada reče on Labanu: “Zašto si mi to učinio? Zar ti nijesam služio za Rahelu? Zašto si me prevario?
26 Laban reče: “U našoj zemlji nije običaj, da se uda mlada prije starije.
27 Navrši samo s njom svadbeni tjedan, onda će ti se dati i druga za službu, za koju ćeš mi služiti još daljnih sedam godina.
28 Jakov učini tako i navrši s njom svadbeni tjedan. Tada mu dade i kćer svoju Rahelu za ženu.
29 I Laban dade kćeri svojoj Raheli ropkinju svoju Bilhu za sluškinju.
30 On imade s Rahelom ženidbeno općenje. Rahelu je više volio nego Leau, i tako je on još daljnih sedam godina služio kod njega.
31 Kad vidje Gospod, da je Lea zapostavljena, učini je rodnom, a Rahela osta nerotkinja.
32 Tako Lea zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjenu ime Ruben; jer reče ona: “Gospod pogleda na jad moj i stoga će me ljubiti čovjek moj.”
33 I opet ona zatrudnje i rodi sina, i ona reče: “Gospod je čuo, da sam bila zapostavljena; zato mi dade i ovoga.” I nadjenu mu ime Simeon.
34 I kad opet zatrudnje i rodi sina, reče: “Sad će mi čovjek moj biti naklonjen; jer rodih tri sina.” Zato mu nadjenu ime Levi.
35 Potom zatrudnje još jedanput, rodi sina i reče: “Sada ću slaviti Gospoda.” Zato mu nadjenu ime Juda. Potom prestade rađati.

IŠ) Postanak poglavlje 30
1 Kad Rahela vidje, da ne rađa djece Jakovu, poče Rahela zavidjeti sestri svojoj i reče Jakovu: “Daj mi djece, inače umrijet ću!”
2 Tada se Jakov rasrdi na Rahelu i reče: “Zar sam ja a ne Bog, koji ti uskrati blagoslov djece?”
3 Ona odgovori: “Evo ti osobna sluškinja moja Bilha; opći s njom, da ona rodi za moje krilo, te tako po njoj dođem do djece!”
4 I dade mu osobnu sluškinju svoju Bilhu za inoču, i Jakov je općio s njom.
5 Zatrudnje Bilha i rodi Jakovu sina.
6 Rahela reče: “Dosudi mi Bog pravo, kad usliši i moju molbu i pokloni mi sina.” Zato mu nadjenu ime Dan.
7 I opet zatrudnje sluškinja Rahelina Bilha i rodi Jakovu drugoga sina.
8 Tada reče Rahela: “Božje bojeve bojevah sa sestrom svojom, pa i pobijedih.” Zato mu nadjenu ime Naftali.
9 I kad Lea vidje, da je prestala rađati, uze sluškinju svoju Zilpu i dade je Jakovu za ženu.
10 I sluškinja Leaina Zilpa rodi Jakovu sina.
11 Tada reče Lea: “Sretno!” Ona mu nadjenu ime Gad.
12 Potom sluškinja Leaina Zilpa rodi Jakovu drugoga sina.
13 Tada reče Lea: “sretna ja! Jest, sretnom će me slaviti žene,” Zato mu nadjenu ime Ašer.
14 I kad Ruben izađe jedanput u vrijeme žetve pšenične, nađe na polju nadliške i donese ih materi svojoj Lei. Tada reče Rahela Lei: “Daj mi koji nadlišak sina svojega!”
15 A ona joj reče: “Zar ti nije dosta, što mi uze čovjeka mojega, pa ćeš mi sada uzeti i nadliške sina mojega?” A Rahela reče: “Zato noćas neka on slobodno bude kod tebe za nadliške sina tvojega!”
16 I kad je uvečer dolazio Jakov iz polja, izađe mu Lea u susret i reče: “K meni ćeš doći; jer te kupih za nadliške sina svojega!” Tako on provede onu noć kod nje.
17 Bog usliši Leau; ona zatrudnje i rodi Jakovu petoga sina.
18 Tada reče Lea: “Dade mi Bog plaću, jer dadoh sluškinju svoju čovjeku svojemu.” Zato mu nadjenu ime Isakar.
19 Opet zatrudnje Lea i rodi Jakovu šestoga sina.
20 Lea reče: “Bog me obdari lijepim darom, sad će me čovjek moj poštivati, jer mu rodih šest sinova.” Zato mu nadjenu ime Zebulun.
21 Kasnije rodi kćer, kojoj nadjenu ime Dina.
22 I spomenu se Bog Rahele, usliši je i darova joj radosti majčine.
23 Ona zatrudnje i rodi sina, te reče: “Oduze Bog sramotu moju.”
24 I nadjenu mu ime Josip i reče: “Neka mi Gospod pridoda još jednoga sina!”
25 Kad Rahela rodi Josipa, reče Jakov Labanu: “Pusti me, htio bih poći u svoje mjesto i u svoju domovinu!
26 Daj mi žene moje i djecu, za koje sam ti služio, da idem; ta dobro znaš, kako sam ti služio.”
27 Laban mu odgovori: “O da bih našao milost u očima tvojim! Znam, Gospod me je blagoslovio zbog tebe.”
28 I on nastavi: “Odredi plaću, što je tražiš od mene, i dat ću ti je ti je.”
29 On mu reče: “Znaš sam, kako sam ti služio, i što po meni postade stoka tvoja.
30 Malo je bilo, što si imao, prije nego dođoh k tebi, i to se umnoži silno, jer Gospod te je blagoslivljao pri svakom koraku mojem. A sad ću se i ja moći brinuti za kuću svoju?”
31 Onaj upita: “Što da i dadnem?” Jakov odgovori: “Ne trebaš mi ništa platiti. Ako pristaneš na ovo, što ću reći, opet ću ti čuvati životinje.
32 Pusti, da prođem danas sve životinje tvoje i da izlučim od njih svaki komad šaren i s biljegom! Svaki crn komad među ovcama i svaka s biljegom i šarena koza neka bude plača moja!
33 I na tom neka se pokaže poštenje moje ubuduće: kada dođeš, da vidiš plaču moju, neka bude sve, što nije šareno ili s biljegom među kozama i crno među ovcama, kao od mere ukradeno!”
34 Tada reče Laban: “Dobro, neka bude, kako si rekao!”
35 Nato izluči Laban još isti dan prugaste i biljegom jarce i sve šarene i s biljegom koze, sve, na čemu je bilo nešto bijelo, i sve, što je bilo crno među ovcama, i predade to sinovima svojima.
36 Onda odredi daljinu od tri dana hoda između sebe i Jakova. Jakov je naime pasao ostalu stoku Labanovu.
37 Tada Jakov donese sebi zelenih prutova topolovih, ljeskovih i kestenovih i oguli na njima bijele pruge time, da je otkrio bjelinu na prutovima.
38 Potom je metao oguljene prutove upravo pred životinje u žljebove, u korita, kamo su dolazile životinje da piju. One su se naime parile, kad bi dolazile da piju.
39 Jer su se životinje parile gledajući u prutove, to bi životinje omladile prugaste, šarene i s biljegom mlade.
40 Janjad bi onda Jakov izlučio. Tako se je brinuo, da mlade životinje u stadu Labanovu budu prugasti i crni komadi. Tim je namaknuo sebi posebna stada, što ih nije stavljao među životinje Labanove.
41 I kad su se god parile jake životinje, metao bi Jakov prutove u žljebove, da se omlade pred prutovima.
42 A pred slabe životinje nije ih metao. Tako je Laban dobivao slabe životinje, a Jakov jake.
43 Tako se čovjek veoma obogati i dobi mnogo stoke, sluškinja i sluga, deva i magaraca.

IŠ) Postanak poglavlje 31
1 Kad Jakov doču riječi sinova Labanovih, koji su ovako govorili: “Jakov sve prenese na sebe, Što je imao otac naš; od posjeda oca našega steče on sve to bogatstvo.”
2 Pa kad i na licu Labanovu razabra, da on nije više prijašnji.
3 Tada zapovjedi Gospod Jakovu: “Vrati se u zemlju otaca svojih i k svojoj rodbini i ja ću biti s tobom.”
4 Nato Jakov dade dozvati Rahelu i Leau u polje k stadu svojemu,
5 I reče im: “Vidim na licu oca vašega, da on nije više prema meni kao prije; ali je Bog oca mojega bio sa monm.
6 Znate same da sam ocu vašemu služio koliko sam god mogao.
7 Ali otac me je vaš varao i mijenjao mi plaću deset puta; ali Bog ipak ne dopusti, da mi naškodi.
8 Kad on reče: ‘Šarene životinje neka budu plaća tvoja’, onda sva stoka omladi šarene mlade. A kad reče: ‘Prugaste životinje neka budu plača tvoja’, onda sva stoka omladi prugaste mlade.
9 Tako oduze Bog stado ocu vašemu i dade ga meni.
10 U vrijeme naime, kad su se parile ovce, vidjeh jasno u snu, kako su ovnovi, što su skakali na ovce, bili prugasti, šareni i pjegavi.
11 I anđeo Božji reče mi u snu: ‘Jakove!’ A ja odgovorih: ‘Evo me!’
12 On reče: ‘Dobro pripazi na to da budu svi ovnovi, što skaču na ovce, prugasti, šareni i pjegavi! Ja sam doista sve vidio, što ti učini Laban.
13 Ja sam Bog Betela, gdje si uljem pomazao spomenik i meni učinio zavjet. Sada ustani, idi iz ove zemlje i vrati se u domovinu svoju!’
14 Tada mu odgovoriše Rahela i Lea: “Zar još imamo dio i baštinu u kući oca svojega?
15 Zar nas ne drži kao tuđinke, pošto nas prodade, i novac, što ga je dobio za nas, pojede?
16 Jer sve blago, što ga oduze Bog ocu našemu, naše je i djece naše. Učini samo sada onako, kako ti zapovijeda Bog!”
17 Jakov se podiže, metnu djecu svoju i žene svoje na deve,
18 I povede svu stoku i sve blago svoje, što ga steče, stoku, što je sebi priskrbio u Mezopotamiji, da se vrati k ocu svojemu Izaku u zemlju kanaansku.
19 A Laban je bio upravo otišao da striže ovce svoje, a Rahela ukrade kućne idole oca svojega.
20 Jakov naime prevari Sirijca Labana, jer mu je tajio, da hoće bježati.
21 Tako poduze bijeg sa svim, što je imao, zaputi se, prijeđe preko rijeke i udari prema gori Gileadu.
22 Treći dan javiše Labanu, da je pobjegao Jakov.
23 Tada on uze sa sobom rođake svoje, pođe za njim u potjeru sedam dana hoda i dostiže ga u gori Gileadu.
24 Ali se Bog javi Sirijcu Labanu noću u snu i opomenu ga: “Pazi dobro, da ne govoriš s Jakovom ni dobro ni zlo!”
25 Kad eto Laban dostiže Jakova, Jakov je bio razapeo šator svoj na gori, a Laban s rođacima svojim razape šator svoj na gori Gileadu.
26 I reče Laban Jakovu; “Što si učinio, ti me prevari i odvede kćeri moje kao ratne zarobljenice?
27 Zašto tajno pobježe i pokrade me? Niti mi što reče, da te ispratim s radošću i pjesmom, s bubnjima i harfama!
28 Niti mi dade, da izljubim na rastanku unuke svoje i kćeri svoje. Doista, ludo si radio.
29 Mogao bih sada da s vama zlo postupam. Ali Bog oca tvojega prošle noći reče mi: ‘Pazi, da ne govoriš s Jakovom ni dobro ni zlo!’
30 Pa dobro, eto otišao si, jer si se zaželio kuće očeve; ali zašto mi ukrade kipove bogova mojih?”
31 Jakov odgovori Labanu: “Jest, bojao sam se, jer sam mislio, da bi mi ti mogao oteti kćeri svoje.
32 A u koga nađeš kipove svoje, taj neka ne živi više! Pretraži samo pred našim rođacima sve, što imam kod sebe, pa ih uzmi sebi!” Jakov naime nije znao, da ih je bila ukrala Rahela.
33 Laban uđe u šator Jakovljev i u šator Lein i u šator obadviju sluškinja, ali ne nađe ništa. Izađe iz šatora Leaina i uđe u šator Rahelin.
34 A Rahela je bila uzela kućne idole; pa ih metnula pod samar deve svoje i sjela na njih. I Laban pretraži sav šator, a ne nađe ništa.
35 A ona reče ocu svojemu: “Nemoj mi zamjeriti, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer je meni što u žena biva!” On je tražio dalje, ali ne nađe kućnih kipova.
36 Tada se rasrdi Jakov i udari na Labana. Ovako progovori Labanu: “Koja je moja krivnja i koji moj prekršaj, da me tako žestoko progoniš?
37 Sve si mi eto stvari prekopao, pa što si našao iz svoje kuće? Daj stavi sve pred svoje i moje rođake, i oni neka prosude, tko od nas dvojice ima pravo!
38 Ima već dvadeset godina, što sam bio kod tebe. Ovce tvoje i koze tvoje nikad se ne izjaloviše, i nikad ne pojedoh ovna tvojega.
39 Što bi zvijer rastrgla, nikad ti ne donesoh. Sam bih uvijek podmirio štetu. Od mene si utjerivao, što bi mi bilo ukradeno danju ili noću.
40 Danju me ubijala žega, a noću mraz, i san nije dolazio na oči moje.
41 Dvadeset eto godina služio sam u kući tvojoj, četrnaest godina za dvije kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, a plaću si mi mijenjao deset puta.
42 Da nije bio za me Bog oca mojega, Bog Abrahamov, kojega štuje i Izak, ti bi me zaista sada otpustio praznih ruku. Ali je Bog vidio nevolju moju i trud ruku mojih, pa je prošle noći presudio.”
43 Laban reče Jakovu: “Moje su kćeri, moja su djeca, i moja je stoka, ukratko sve, što vidiš, jest moje. Pa što da učinim danas kćerima svojim ili djeci njihovoj, koju rodiše?
44 Hajde da sklopimo savez, ja i ti, i to neka bude za svjedočanstvo između mene i tebe!”
45 Tada uze Jakov kamen i postavi ga kao spomenik.
46 I Jakov zapovjedi svojima: “Nakupite kamenja!” I nakupiše kamenja i podigoše gomilu, i tada održaše gozbu tu na gomili kamenja.
47 Laban je nazva Jegar Sahaduta, a Jakov je nazva Galed.
48 Laban reče: “Ova je gomila kamenja danas svjedok između mene i tebe.” Zato joj dade ime Galed,
49 A stup Mispa, jer reče: “Neka bude Gospod stražar između mene i tebe, kad se rastadosmo!
50 Ako bi zlo postupao s kćerima mojim ili bi uzeo još druge žene uz kćeri moje, onda pomisli, makar inače i nije nitko uz nas, da je Bog svjedok između mene i tebe!”
51 Dalje reče Laban Jakovu: “Eto, ova gomila kamenja i ovaj spomenik, što ga postavih između mene i tebe:
52 Svjedok neka bude ova gomila kamenja, i svjedok neka bude ovaj spomenik, da ni ja ne smijem preko ove gomile i ovoga spomenika prijeći k tebi, a ni ti ne smiješ preko ove gomile kamenja i ovoga spomenika prijeći k meni u zloj namjeri.
53 Bog Abrahamov i Bog Nahorov, Bog njihovih otaca, neka bude sudac među nama!” Tada se zakle Jakov onim, kojega je štovao otac njegov Izak.
54 Nato prinese Jakov na gori žrtvu zaklanicu i pozva svoje, da održe gozbu. Tako održaše oni gozbu i ostadoše preko noći na gori.
55 Drugoga jutra rano izljubi Laban unuke svoje i kćeri svoje i dade im svoj blagoslov; potom otide Laban i vrati se kući.

IŠ) Postanak poglavlje 32
1 I Jakov otide svojim putem, i tada ga sretoše anđeli Božji.
2 Kad ih ugleda Jakov, povika: “Ovo je tabor Božji!” Zato prozva ono mjesto Mahanaim.
3 Nato posla Jakov pred sobom glasnike k bratu svojemu Ezavu u zemlju Seir, u pokrajinu edomsku,
4 I naloži im: “Ovako recite gospodaru mojemu Ezavu: Sluga tvoj Jakov poručuje ti ovo: ‘Boravio sam i do sada se zadržao kod Labana.
5 Tamo sam stekao volova, magaraca, stoke, sluga i sluškinja. Tako poručujem gospodaru svojemu, da bih našao milost u očima tvojim.’”
6 Glasnici se vratiše k Jakovu i javiše: “Dođosmo k bratu tvojemu Ezavu; on ti ide u susret, i to s četiri stotine momaka.”
7 Tada se Jakov uplaši jako, i obuze ga briga. Zato razdijeli ljude, što ih imao sa sobom, i stoku i goveda i deve u dva tabora.
8 Pomisli naime: “Ako napane Ezav jedan tabor i svlada ga, drugi će tabor moći umaknuti.
9 Tada se pomoli Jakov: “O Bože oca mojega Abrahama! Bože oca mojega Izaka! Gospode, koji si rekao meni: ‘Vrati se u domovinu svoju i k rodbini svojoj, i ja ću gledati, da ti bude dobro!’
10 Nijesam vrijedan svih milosti i sve vjernosti; što si je iskazao slugi svojemu, jer samo štapom putničkim svojim prekoračih Jordan tamo, a sad posjedujem dva tabora.
11 Ah, izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Ezavove; jer se bojim, da ne dođe i ne pobije nas, matere s djecom!
12 Ali ti si obećao: ‘Ja ću gledati, da ti bude dobro, i učinit ću potomstvo tvoje da ga bude kao pijeska u moru, što se ne može izbrojiti od množine.’ “
13 Onu noć prenoći tamo; potom izabra od imetka svojega dar za brata svojega Ezava:
14 Dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova;
15 Trideset deva dojilica s mladima njihovim, četrdeset mladih krava i deset mladih bikova, dvadeset magarica i deset magaradi.
16 Predade ih slugama svojim, svako stado napose, i zapovjedi slugama svojim: “Idite naprijed preda mnom i ostavite prostora između jednoga stada i drugoga!”
17 Prvomu dade ovaj naputak: “Kad te susretne brat moj Ezav, pa te upita: ‘Čiji si i kamo ćeš, i čije su te životinje pred tobom?
18 Tada ti reci: ‘Sluge tvojega Jakova; ovo šalje on na dar gospodaru svojemu Ezavu; on sam dolazi odmah za nama.’ “
19 Tako i drugomu i trećemu i svima, što su gonili stado, dade Naputak: “Kako eto naredih, tako recite Ezavu, kad ga susretnete!
20 I još kažite: ‘Sluga tvoj Jakov dolazi odmah za nama.’ “ Mislio je naime: “Darom, što ide preda mnom, umirit ću ga, onda istom stupit ću mu pred oči, možda me tada prijazno primi.”
21 Tako ode dar naprijed pred njim, a on sam ostade onu noć u taboru.
22 Ipak se diže još one noći, uze obadvije žene svoje i obadvije sluškinje svoje i jedanaest sinova svojih i prijeđe gaz Jaboka.
23 Uze ih, prevede ih preko rijeke i ostalo onda imanje svoje prenese prijeko.
24 Jakov ostade sam. Tada se je jedan borio s njim sve do osvitka zore.
25 I kad ovaj vidje, da ga ne može nadjačati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu isčaši stegno iz zglavka, kad se je borio s njim.
26 Tada reče onaj: “Pusti me; jer je zora već osvanula!” Ali on odgovori: “Ne puštam te, dok me ne blagosloviš.”
27 Onaj ga upita: “Kako se zoveš!” On odgovori: “Jakov.”
28 A onaj mu reče: “Od sada se nećeš više zvati Jakov, nego Izrael; jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadjačao si.”
29 Tada zamoli Jakov: “Kaži mi ime svoje! On odgovori: “Što me pitaš za ime moje?” I onda ga blagoslovi ondje.
30 Jakov prozva ono mjesto Penuel, i reče on: “Vidjeh Boga licem u lice, a ipak ostadoh na životu.
31 Sunce je pred njim izašlo, kad ostavi za sobom Penuel. A hramao je zbog stegna svojega.
32 Zato sinovi Izraelovi sve do dana današnjega ne jedu mišicu na zglavku u stegnu, jer udari Jakova po zglavku u stegnu.

IŠ) Postanak poglavlje 33
1 Kad Jakov podiže oči i vidje Ezava gdje dolazi s četiri stotine ljudi. Onda on razdijeli djecu na Leau i Rahelu i obje sluškinje.
2 Sprijeda postavi sluškinje i njihovu djecu, za njima Leau i njezinu djecu, a najposlije Rahelu s Josipom.
3 A sam pođe pred njima i nakloni se sedam puta do zemlje, dok se ne približi bratu svojemu.
4 Ezav mu pohitje u susret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga, i zaplakaše obojica.
5 Kad onda podiže oči svoje i ugleda žene i djecu, upita: “Tko su ovi s tobom?” Jakov odgovori: “To su djeca, što ih Bog darova slugi tvojemu.”
6 Pristupiše sluškinje s djecom svojom i nakloniše se.
7 Tada pristupi i Lea s djecom svojom i nakloniše se. Najposlije pristupiše Josip i Rahela i nakloniše se.
8 On upita: “Što si htio s tom čitavom četom, koju susretoh?” On odgovori: “Htio sam time naći milost u očima gospodara svojega.”
9 Ezav reče: “Imam dosta, dragi brate! Zadrži, što je tvoje!”
10 Ali Jakov reče: “Ne, ako sam našao milost u očima tvojim, onda primi dar moj od mene, jer gledam u lice tvoje, kao što se gleda u lice kojega nebesnika, i ti me tako lijepo dočeka.
11 Primi dakle pozdravni dar moj, što ti je doveden, jer Bog me obilato blagoslovi, i imam svega dosta.” I primora ga, te on primi.
12 Potom reče on: “Hajde dignimo se i pođimo dalje; ići ću i ja s tobom.”
13 Ali mu ovaj reče: “Vidi sam gospodar moj, da su djeca još nejaka. A imam na brizi svojoj i ovce dojilice i goveda; i ako ih samo jedan dan preveć gonim, izginut će mi sve stado.
14 Pa neka ide gospodar moj pred slugom svojim, a ja ću tada polako ići, koliko može stado, što ga gonim, i koliko mogu nejaka djeca, dok dođem k svojemu gospodaru u Seir.”
15 Ezav reče: “Pa da ti barem ostavim nekoliko od ljudi, što me prate.” Ali on reče: “Čemu to? Neka samo nađem milost u očima gospodara svojega!”
16 Tako se Ezav vrati isti dan svojim putem u Seir.
17 A Jakov otide dalje u Sukot i načini sebi kuću, a za stoku svoju načini staje. Zato se nazva ono mjesto Sukot.
18 Na povratku svojem iz Mezopotamije dođe Jakov zdravo i u grad Šekem, koji je u zemlji kanaanskoj, i ušatori se istočno od grada.
19 A komad zemlje, na kojem razape šator svoj, kupi od sinova Hamora, gospodara u Šekemu, za sto kesita.
20 Tamo načini žrtvenik i nazva ga, El-El’ohe-Israel, (što znači, Svemoćni Bog Izraelov).

IŠ) Postanak poglavlje 34
1 Dina, kći Leae, koja je rodi Jakovu, izađe jednoga dana da gleda kćeri te zemlje.
2 A ugleda je Šekem, sin Hiveja Hamora, kneza te zemlje, ugrabi je i silova je.
3 I prionu srce njegovo za kćer Jakovljevu Dinu; on zavolje djevojku, pa joj se udvarao.
4 Zato zamoli Šekem oca svojega Hamora: “Zaprosi mi tu djevojku, da mi bude žena!”
5 I Jakov doznade, da je oskvrnjena kći njegova Dina. Ali, jer su sinovi njegovi bili u polju kod stoke, on je šutio dok se oni ne vrate.
6 Otac Šekemov dođe dakle k Jakovu, da se porazgovori s njim.
7 Kad sinovi Jakovljevi dođoše kući iz polja i čuše, što se dogodilo, muka bi ljudima vrlo i razgnjeviše se veoma. Jer onaj nanese veliku sramotu Izraelu time što oskvrni kćer Jakovljevu. Tako se što nije smjelo dogoditi.
8 Hamor im predloži ovo: “Srce sina mojega Šekema prionu za kćer vašu, pa dajte mu je za ženu!
9 Oprijateljite se s nama, i kćeri svoje udajite za nas i kćerima našim ženite se!
10 Prebivajte kod nas, zemlja neka vam stoji otvorena; ostanite ovdje, idite slobodno po njoj i veselite se u njoj!”
11 Dalje reče Šekem ocu njezinu i braći njezinoj: “Da bih ipak našao milost u očima vašim, što zatražite od mene dat ću vam.
12 Zaištite od mene kolikogod hoćete otkupa i darova ženidbenih, ja ću vam dati, što vi od mene zahtijevate, samo mi dajte djevojku za ženu.”
13 Tada sinovi Jakovljevi dadoše Šekemu i ocu njegovu Hamoru lukav odgovor, a rekoše tako, jer onaj oskvrni sestru njihovu Dinu.
14 Oni im naime rekoše: “Ne možemo na to pristati, da sestru svoju dadnemo čovjeku, koji nije obrezan; jer je to sramota nama.
15 Mi možemo ispuniti vašu želju samo pod uvjetom, ako se naime sve muško u vas dadne obrezati.
16 Onda ćemo vam davati kćeri svoje i uzimati sebi kćeri vaše i prebivati kod vas i postati s vama jedan narod.
17 Ako li nećete pristati na naš prijedlog, da se dadnete obrezati, onda ćemo uzeti kćer svoju i otići.”
18 Njihov se prijedlog dopade Hamoru i Šekemu, sinu Hamorovu.
19 I mladi čovjek nije se skanjivao da prijedlog izvrši; jer je volio kćer Jakovljevu i bio je najugledniji u svoj kući svojoj.
20 I otidoše Hamor sin njegov Šekem k vratima gradskim i rekoše ljudima grada svojega:
21 “Ovi su ljudi miroljubivi prema nama, pa neka ostanu i stanuju u zemlji i neka slobodno idu po njoj; eto, zemlja ima na sve strane dosta prostora za njih. Kćeri njihove uzimat ćemo sebi za žene i davat ćemo im za to kćeri svoje.
22 Ali ljudi će pristati, da se nastane među nama i da postanu s nama jedan narod, samo pod tim uvjetom, ako se među nama sve, što je muško, dadne obrezati, kao što su oni sami obrezani.
23 Njihova stada i njihovo imanje i sva njihova goveda neće li nam onda dobro doći? Udovoljimo im dakle, da ostanu i nastane se kod nas!”
24 I poslušaše Hamora i sina njegova Šekema svi, koji izađoše k vratima gradskim; svi muževi, svi što izađoše k vratima gradskim, dadoše se obrezati.
25 A treći dan, kad su oni ležali u groznici od rane, uzeše obadva sina Jakovljeva, Simeon i Levi, braća Dinina, svaki svoj mač, navališe na grad, koji nije ništa zlo slutio, i poubijaše sve muževe.
26 Ubiše i Hamora i sina mu Šekema mačem, uzeše Dinu iz kuće Šekemove i otidoše.
27 Ostali sinovi Jakovljevi navališe na pobijene i oplijeniše grad, jer oskvrniše sestru njihovu.
28 Njihove ovce, goveda i magarce, što je bilo u gradu i u polju uzeše.
29 Sve imanje njihovo i svu djecu njihovu i žene njihove pohvataše i odvedoše i ugrabiše sve što je bilo u kućama.
30 Ali Jakov reče Simeonu i Leviju: “Baciste me u nesreću jer me omraziste stanovnicima ove zemlje, Kanaancima i Perizejima. Ja imam samo malo ljudi, ako se oni dignu na me, ubit će me i onda sam propao, ja i kuća moja.”
31 A oni odgovoriše: “A je li smio on da postupa sa sestrom našom kao s kakvom bludnicom?”

IŠ) Postanak poglavlje 35
1 Bog zapovjedi Jakovu: “Ustani, uzađi u Betel, nastani se tamo i načini ondje žrtvenik Bogu, koji ti se prikaza, kad si bježao pred bratom svojim Ezavom!”
2 I Jakov zapovjedi porodici svojoj i svima, koji su bili s njim: “Uklonite tuđe kipove, što imate kod sebe, očistite se i obucite druge haljine!
3 Onda ćemo se dignuti i poći gore u Betel; tamo ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me je uslišio u vrijeme nevolje moje i bio sa mnom na putu, kojim sam išao,”
4 Tada predadoše Jakovu sve tuđe kipove, što su ih imali kod sebe, i naušnice što su ih nosili na ušima svojim, i Jakov ih zakopa pod hrast, što stoji kod Šekema.
5 I dok su putovali, strah veoma velik napunio je sve gradove unaokolo, te nijesu progonili sinove Jakovljeve.
6 Tako Jakov i sva čeljad, što je bila s njim, stigoše u Luz, to je Betel, što leži u zemlji kanaanskoj.
7 Ondje načini on žrtvenik i nazva to mjesto El-Betel, jer mu se bio tamo prikazao Bog, kada je bježao pred bratom svojim.
8 Tada umrije Debora, dojkinja Rebekina, i pokopaše je ispod Betela pod hrastom, koji se otad zove “hrast tužni”.
9 Bog se javi Jakovu po drugi put, izakako se vratio iz Mezopotamije, i blagoslovi ga.
10 Reče mu Bog: “Ime je tvoje Jakov; ali se ne zovi više Jakov, nego Israel neka bude ime tvoje!” Tako mu nadjenu ime Izrael.
11 Još mu reče Bog: “Ja sam Ja sam El Šadaj - Bog Svemoćni. Plodi se i množi se! Narod, jest, mnoštvo naroda neka nastane od tebe, i kraljevi neka izađu iz tebe!
12 Zemlju, koju sam dao Abrahamu i Izaku, dat ću i tebi, i potomcima tvojim dat ću zemlju ovu.”
13 I Bog otide od njega s mjesta gdje je govorio s njim.
14 Jakov postavi spomenik na mjestu, gdje je govorio s njim, spomenik od kamena, izli na njega žrtvu tekuću i izli ulje na njega.
15 Jakov prozva mjesto, gdje je Bog govorio s njim Betel.
16 I otidoše od Betela dalje. A kad više nije bilo daleko do Efrate, Rahelu napadoše bolovi porođajni i imade težak porođaj.
17 I kad se je pri porođaju tako veoma mučila, reče joj babica: “Utješi se, i sada imaš sina!”
18 A kad je izlazila duša njezina, jer je umirala, nazva ga ona Ben-Oni; ali mu otac njegov nadjenu ime Benjamin.
19 Tako umrije Rahela, i pokopaše je na putu u Efratu, to jest Betlehem.
20 Jakov postavi spomenik od kamena na grob njezin, i to je nadgrobni spomenik Rahelin sve do dana današnjega.
21 Tada ode Izrael dalje i razape šator svoj s onu stranu Migdol-Edera.
22 I dok je Izrael boravio u tom kraju, otide Ruben i leže s Bilhom, inočom oca svojega, i to saznade Izrael. Sinova Jakovljevih bilo je dvanaest:
23 Sinovi Leaini: Ruben, prvorođenac Jakovljev, i Simeon, Levi, Juda, Isakar i Zebulun.
24 Sinovi Rahelini: Josip i Benjamin.
25 Sinovi Bilhe, sluškinje Raheline: Dan i Naftali.
26 Sinovi Zilpe, sluškinje Leaine: Gad i Ašer. To su dakle sinovi Jakovljevi, što mu se rodiše u Mezopotamiji.
27 Tada Jakov dođe k ocu svojemu Izaku u Mamre, u Kirjat Arbu, to je Hebron, gdje su kao došljaci boravili Abraham i Izak.
28 Izakovih dana života bilo je sto i osamdeset godina.
29 Potom preminu Izak i umrije i bi, star i sit života, pridružen ocima svojim. Pokopaše ga sinovi njegovi Ezav i Jakov.

IŠ) Postanak poglavlje 36
1 Ovo su potomci Ezava, koji se zvao i Edom.
2 Ezav use sebi žene svoje između kćeri kanaanskih: Adu, kćer Hiteja Elona, Oholibamu, kćer Ane, unuku Hiveja Sibeona,
3 I Basematu, kćer Išmaelovu, sestru Nebajotovu.
4 Ada rodi Ezavu Elifaza, i Basemata rodi Reuela.
5 Oholibama rodi Jeuša, Jalama i Koraha. To su sinovi Ezava, koji mu se rodiše u zemlji kanaanskoj.
6 Ezav uze svoje žene, sinove i kćeri i sve ljude iz kuće svoje, stado svoje, svu stoku svoju i sve imanje svoje, što ga steče u zemlji kanaanskoj, pa otide od brata svojega Jakova u drugu zemlju.
7 Jer im je posjed bio vrlo velik, te nijesu mogli ostati zajedno, i zemlja, u kojoj su boravili, nije im bila dosta za stada njihova.
8 Tako se Ezav naseli na gori Seiru. Ezav se zove i Edom.
9 Ovo su potomci Ezava, oca Edomaca, na gori Seiru.
10 Ovo su imena sinova Ezavovih: Elifaz, sin Ade, žene Ezavove; Reuel, sin Basemate, žene Ezavove.
11 Sinovi Elifazovi bili su: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Kenaz.
12 Timna bila je inoča Elifazu, sinu Ezavovu; ona rodi Elifazu Amaleka. To su potomci Ade, žene Ezavove.
13 Sinovi Reuelovi ovi su: Nahat, Zerah, Šamah i Mizah. To su potomci Basemate, žene Ezavove.
14 I ovo su sinovi Oholibame, žene Ezavove, kćeri Ane, unuke Sibeonove, žene Ezavove; ona rodi Ezavu Jeuša, Jalama i Koraha.
15 Ovo su knezovi potomaka Ezavovih: Sinovi Elifaza, prvorođenca Ezavova, bili su knez Teman, knez Omar, knez Sefo, knez Kenaz,
16 Knez Korah, knez Gatam, knez Amalek. To su knezovi, što izlaze od Elifaza u zemlji edomskoj. To su potomci Adini.
17 I ovo su sinovi Reuela, sina Ezavova: Knez Nahat, knez Zerah, knez Šamah, knez Mizah. To su knezovi, što izlaze od Reuela u zemlji edomskoj; to su potomci Basemate, žene Ezavove.
18 I Ovo su sinovi Oholibame, žene Ezavove: Knez Jeuš, knez Jalam, knez Korah. To su knezovi, što izlaze od Oholibame, kćeri Anine, žene Ezavove.
19 To su bili sinovi Ezavovi i to knezovi njihovi, to jest Edom.
20 Ovo su sinovi Seira, Horeja, prastanovnici zemlje: Lotan, Šobal, Sibeon, Ana,
21 Dišon, Ezer i Dišan. To su knezovi Horeja, sinovi Seirovi u zemlji edomskoj.
22 Sinovi Lotanovi jesu: Hori i Heman; a sestra Lotanova Tamna.
23 I ovo su sinovi Šobalovi: Alvan, Manahat, Ebal, Šefo i Onam.
24 Ovo su sinovi Sibeonovi: Aja i Ana. To je isti Ana, koji nađe vruća vrela u pustinji, kad je pasao magarca oca svojega Sibeona.
25 I ovo su djeca Anina: Dišon i Oholibama, kći Anina.
26 I ovo su sinovi Dišonovi: Hemdan, Ešban, Jitran i Keran.
27 Ovo su sinovi Ezerovi: Bilhan, Zaavan i Akan.
28 Ovo su sinovi Dišanovi: Uz i Aran.
29 Ovo su knezovi Horeja: Knez Lotan, knez Šobal, knez Sibeon, knez Ana,
30 Knez Dišon, knez Ezer, knez Dišan. To su knezovi Horeja po porodicama njihovim u zemlji seirskoj.
31 Slijede kraljevi, koji su vladali u zemlji edomskoj, prije nego zavlada kralj sinova Izraelovih.
32 Kralj u Edomu bio je Bela, sin Beorov, a ime prijestolnici njegovoj bilo je Dinhaba.
33 Kad umrije Bela, mjesto njega postade kralj Jobab, sin Zeraha iz Bosre,
34 Kad umrije Jobab, mjesto njega postade kralj Hušam iz zemlje Temanita.
35 Kad umrije Hušam, mjesto njega postade kralj Hadad, sin Bedadov, koji pobi Midjance na visočini moapskoj, a ime prijestolnici njegovoj bilo je Avit.
36 Kad umrije Hadad, mjesto njega postade kralj Samla iz Masreke.
37 Kad umrije Samla, mjesto njega postade kralj Saul iz Rehobota na rijeci.
38 Kad umrije Saul, mjesto njega postade kralj Baal-Hanan, sin Akborov.
39 Kad umrije Baal-Hanan, sin Akborov, mjesto njega postade kralj Hadar, a ime prijestolnici njegovoj bilo je Pai. Žena njegova zvala se Mehetabela; ona je bila kći Matrede, kćeri Mezahabove.
40 Ovo su imena knezova Ezavovih po porodicama njihovim, po mjestima njihovim i s imenima njihovim: Knez Tamna, knez Alva, knez Jetet,
41 Knez Oholibama, knez Ela, knez Pinon,
42 Knez Kenaz, knez Teman, knez Mibsar,
43 Knez Magdiel, knez Iram. To su knezovi Edomovi po prebivalištima njihovim u zemlji, što su je bili zaposjeli. To je rodovnik Ezava, oca Edomaca.

IŠ) Postanak poglavlje 37
1 Jakov se nastani u zemlji, u kojoj su boravili oci njegovi kao došljaci, u zemlji kanaanskoj.
2 Ovo je povijest potomstva porodice Jakovljeve. Josip, mladić od sedamnaest godina, čuvao je ovce s braćom svojom, i pomogao je sinovima Bilhe i Zilpe žena oca svojega. I Josip bi javljao ocu svojemu, što bi se o njima zlo govorilo.
3 A Izrael je volio Josipa više, nego sve sinove svoje, jer mu se je bio rodio u starosti njegovoj; i tako mu skroji dugačku haljinu s rukavima.
4 I kad su braća njegova vidjela, da ga otac njihov više voli, nego svu braću njegovu, zamrziše na njega, te nijesu mogli s njim prijaznu riječ da progovore.
5 Jedanput usni Josip san i pripovjedi ga braći svojoj, a oni još većma zamrziše na njega.
6 On im je pripovijedao: “Čujte, kakav sam imao san!
7 Gle, vezali smo snoplje u polju, i moj se snop ispravi i ostade stojeći, a gle, vaši se snopovi postavili unaokolo i poklanjali se snopu mojemu.”
8 Tada mu braća njegova rekoše: “Ti još hoćeš kralj biti nad nama i vladati nama?” Onda još većma zamrziše na njega zbog sanova njegovih i riječi njegovih.
9 Drugi put usni opet san i pripovjedi ga braći svojoj. Reče: “Gle, usnio sam opet san: Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda poklanjali se meni.”
10 Kad je to pripovjedio ocu svojemu i braći svojoj, ukori ga otac njegov i reče mu: “Kakav je to san, što si ga imao? Zar da ja, mati tvoja i braća tvoja dođemo i da se pred tobom na tlo bacimo?”
11 I otad su mu bila braća njegova zavidna, ali otac je to pamtio.
12 I kad jedanput braća njegova otidoše da pasu ovce oca svojega kod Šekema,
13 Reče Izrael Josipu: “Braća tvoja čuvaju ovce kod Šekema. Dođi, poslat ću te k njima!” On mu odgovori: “Evo me!”
14 Tada mu reče: “Hajde i vidi, kako je braći tvojoj i kako je stadu, i javi mi!” Tako ga posla iz doline hebronske, i on dođe u Šekem.
15 I čovjek jedan nađe ga, gdje luta po polju, i zapita ga: “što tražiš?”
16 On odgovori: “Tražim braću svoju; pa reci mi, gdje sad čuvaju stado!”
17 Čovjek odgovori: “Otišli su dalje odavde; čuo sam gdje rekoše: “Poći ćemo u Dotan.” I otide Josip za braćom svojom i nađe ih u Dotanu.
18 Oni ga ugledaše izdaleka i, prije nego im se približi, skovaše lukavu osnovu proti njemu, da ga ubiju.
19 Rekoše jedan drugome: “Eno dolazi sanjar!
20 Hajde da ga ubijemo i da ga bacimo u jednu jamu, pa ćemo tada reći, da ga je prožderala divlja zvijer. Vidjet ćemo, što će biti od sanova njegovih.”
21 Kad je to čuo Ruben, pokuša da ga izbavi iz ruku njihovih i reče: “Nećemo ga ubijati!”
22 I Ruben ih nagovarao: “Ne prolijevajte krvi; bacite ga tamo u jamu u pustinji, ali ne mećite ruke na njega!” Tako ga htjede izbaviti iz ruke njihove i povratiti ga opet ocu njegovu.
23 I čim Josip dođe k braći svojoj, svukoše Josipu haljinu, dugačku haljinu s rukavima, što ju imao na sebi.
24 Zgrabiše ga i baciše ga u jamu. A jama je bila prazna; nije bilo vode u njoj.
25 Tada sjedoše da ručaju; pa podigoše oči svoje i pogledaše, a to je dolazila gomila Išmaelaca tamo od Gileada. Deve njihove bile su natovarene mirodijama, balsamom i smirnom; putovali su, da to donesu u Egipat.
26 Juda reče braći svojoj: “Kakva nam korist, ako ubijemo brata svojega i skrijemo umorstvo njegovo?
27 Hajde da ga prodamo Išmaelcima i da ne mećemo ruke na njega, jer brat je naš, naše meso vlastito.” Pristadoše na to braća njegova.
28 I kad su trgovci midjanski prolazili, izvadiše Josipa iz jame i prodadoše Josipa za dvadeset srebrnjaka Išmaelcima, a oni odvedoše Josipa u Egipat.
29 Kad je Ruben opet došao k jami, i vidje da nema više Josipa u jami, on razdera haljine svoje,
30 Vrati se k braći svojoj i reče: “Dječaka nema više tu! Kamo ću ja sada?”
31 A oni uzeše haljinu Josipovu, zaklaše jare i zamočiše haljinu u krv.
32 Tada poslaše dugačku haljinu ocu svojemu i poručiše mu: “Što nađosmo; vidi, je li to haljina sina tvojega ili nije!”
33 Kad ju on izbliza pogledao, povika: “Haljina je to sina mojega! Divlja ga zvijer prožderala! Rastrgan, rastrgan je Josip!”
34 I Jakov rastrga haljine svoje i zaogrnu leđa svoja kostrijetom i tugovao je za sinom svojim dugo vremena.
35 Gledali su doduše svi sinovi njegovi i kćeri da ga utješe, ali se on nije dao utješiti i reče: “Ne, s tugom ću sići k sinu svojemu u carstvo mrtvih.” Tako ga je oplakivao otac njegov.
36 A Midjanci prodadoše ga u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku tjelesne straže.

IŠ) Postanak poglavlje 38
1 U ono vrijeme otide Juda od braće svoje i razape šator svoj kod nekoga čovjeka iz Adulamita po imenu Hira.
2 Tamo vidje Juda kćer nekog Kanaanca, koji se zvao Šua; on je uze za ženu i živio je s njom.
3 Ona zatrudnje i rodi sina, kojemu on nadjenu ime Er.
4 Tada ona opet zatrudnje i rodi sina, kojemu ona nadjenu ime Onan.
5 Nato ona još rodi sina, kojemu ona nadjenu ime Šelah. Bilo je u Kezibu, gdje ga je rodila.
6 I Juda uze za prvorođenca svojega Era ženu po imenu Tamaru.
7 Ali Er, prvorođenac Judin, ne dopade se Gospodu, i zato pusti Gospod da umre.
8 Tada reče Juda Onanu: “Živi sa ženom brata svojega, i čini dužnost djevera, da pribaviš potomke bratu svojemu!”
9 A jer je znao Onan, da djeca ne bi pripadala njemu, prosipao bi Onan sjeme na zemlju, kad bi bio sa ženom brata svojega, da ne dadne potomaka bratu svojemu.
10 A Gospodu je bilo mrsko, što je činio, pa zato pusti da i on umre.
11 I reče Juda snahi svojoj Tamari: “Prebivaj kao udovica u kući oca svojega, dok poodraste sin moj Šelah!” On se je naime bojao, da bi mogao i ovaj umrijeti kao braća njegova. Tako otide Tamara i prebivala je u kući oca svojega.
12 A kad prođe dugo vremena, umrije kći Šuaova, žena Judina. Pošto Juda održa vrijeme žalovanja, zaputi s prijateljem svojim Hirom iz Adulama u Tamnu, da dadne ostrići ovce svoje.
13 I kad se javilo Tamari: “Upravo ide svekar tvoj u Timnu da striže ovce.”
14 Skide ona sa sebe udovičku odjeću svoju, uze pokrivalo i pokri lice. Tada sjede tamo, gdje se ide u Enaim, koji je na putu u Timnu. Ona je naime vidjela, da je Šelah bio odrastao, a nju ne udaše za njega.
15 Kad je tako vidje Juda, pomisli, da je bludnica, jer je bila pokrila lice svoje.
16 On skrenu s puta k njoj i reče: “Slušaj, ugodi mi!” Nije znao, da mu je to bila snaha. A ona reče: “Što ćeš mi dati, da ti ugodim?”
17 On odgovori: “Poslat ću ti jare od stada.” Ona reče: Ali da mi dadneš zalog, dokle ga pošalješ.”
18 On upita: “Kakav zalog da ti dadnem?” Ona odgovori: “Svoj pečatni prsten, svoju vrpcu i svoj štap, što ti je u ruci.” Dade joj to, i bio je s njom, i ona zatrudnje od njega.
19 I ona ustade i ode odatle, skide pokrivalo svoje sa sebe i obuče opet udovičku odjeću svoju.
20 Juda posla jare po prijatelju svojemu iz Adulama, da natrag dobije od žene zalog; ali je on ne nađe.
21 Pitao je ljude njezina mjesta: “Gdje je ona bludnica, što obično sjedi u Enaimu na putu?” A oni mu odgovoriše: “Nije ovdje bilo bludnice.”
22 I vrati se on k Judi i reče: “Ne nađoh je, a ljudi mi u mjestu potvrdiše: “Nije ovdje bilo bludnice.”
23 Juda reče: “Neka joj bude, samo da se ne osramotimo! Eto, ja joj poslah jare, a ti je ne nađe!”
24 Jedno tri mjeseca kasnije dojaviše Judi: “Snaha tvoja Tamara zabludi i od bluda svojega zatrudnje.” Juda zapovjedi: “Izvedite je van, neka se spali!”
25 Kad je htjedoše povesti van, posla ona svekru svojemu i poruči mu: “S čovjekom, čije su stvari ove, zatrudnjela sam.” I još mu poruči: “Pogledaj samo, čiji je taj pečatni prsten, ta vrpca i taj štap!”
26 Kad Juda pogleda te stvari, reče. “Ona je u pravu proti meni. Zašto je ne dadoh sinu svojemu Šelahu za ženu?” A on otada nije više općio s njom.
27 I kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj.
28 Kad je rađala, jedan pruži ruku. Babica uze crven konac, priveza ga oko ruke njegove i reče: “Ovaj izađe prvi na svijet.”
29 Ali on povuče opet natrag ruku svoju, i brat se njegov pojavi. Tada reče ona: “Zašto sebi načini proder?” I zato ga nazvaše Peres.
30 Nato se pojavi brat njegov, na čijoj je ruci bio crveni konac, i nazvaše ga Zerah.

IŠ) Postanak poglavlje 39
1 Josipa dakle dovedoše u Egipat. I Potifar, dvoranin faraonov, zapovjednik tjelesne straže, Egipćanin, kupi ga od Išmaelaca, koji ga dovedoše tamo.
2 A Gospod je bio s Josipom, te mu je sve išlo za rukom. Ostade tako u kući gospodara svojega Egipćanina.
3 Gospodar njegov vidje, da je Gospod s njim, i da je Gospod po ruci njegovoj davao uspjeh svima djelima njegovim,
4 I Josip nađe milost u očima njegovim; smio ga je dvoriti, i on ga postavi upraviteljem kuće svoje i povjeri mu sve imanje svoje.
5 I otkad ga je bio postavio upraviteljem kuće svoje i svega imanja svojega, otad je blagoslivljao Gospod kuću tome Egipćaninu zbog Josipa, i blagoslov Gospodnji bio je na svemu, što je imao u kući i u polju.
6 Zato povjeri on sve imanje svoje rukama Josipovim i uz njega nije se više brinuo ni za što, osim za jelo, što bi ga blagovao. A Josip je bio krasna stasa i lijepa lica.
7 Iza nekog vremena žena gospodara njegova zagleda se u Josipa i reče mu: “Dođi k meni!”
8 Ali se on oprije i reče ženi gospodara svojega: “Eto, gospodar moj ne brine se uza me ni za što u kući i sve imanje svoje povjeri mi.
9 Sam nije veći od mene u kući ovoj i ništa mi ne krati osim tebe, jer si mu žena. Pa kako bih sad ja učinio tako grdno zlo i Bogu tako sagriješio?”
10 I premda je ona dan na dan navaljivala na Josipa, on je ne posluša i ne pođe iz njoj i ne sagriješi s njom.
11 A kad jednoga dana dođe on u kuću, da uradi svoj posao, a nije bilo nikoga od ukućana unutra.
12 Uhvati ga ona za haljinu njegovu i reče: “Ugodi mi!” A on pusti haljinu svoju u ruci njezinoj, pobježe i otrča van.
13 Kad ona vidje, da je pustio haljinu svoju u ruci njezinoj i pobjegao,
14 Viknu ukućane svoje i reče im: “Vidite, dovede nam Hebreja, da šalu zbija s nama. On uniđe k meni, da me navede na zlo; a ja povikah glasno.
15 A kad on je čuo, da sam povikala glasno, pusti haljinu svoju kod mene, pobježe i otrča van.”
16 I ona metnu haljinu njegovu uza se, dok gospodar njegov dođe kući.
17 Njemu pripovjedi isto, naime: “Rob hebrejski, kojega si nam doveo, uniđe k meni, da se prošali sa monm.
18 Ali kad ja povikah iza glasa, pusti on haljinu svoju kod mene i pobježe van.”
19 A kad je čuo gospodar riječi žene svoje, što mu ih izgovori: “Tako mi učini sluga tvoj, rob tvoj,” razgnjevi se veoma.
20 Gospodar Josipov uhvati ga i baci u tamnicu, gdje su ležali sužnji kraljevi. I ležao je tamo u tamnici.
21 Ali je Gospod bio s Josipom i predobi mu srca; osobito svrati mu milost tanmičarovu.
22 I povjeri tamničar Josipu sve sužnje, što su bili u tamnici; sve, što bi se tamo vršilo, vršilo bi se po naredbi njegovoj.
23 Tamničar se nije više trebao brinuti ni za što, što mu je bio povjerio, jer je Gospod bio s njim i Gospod je davao uspjeh svemu, što bi poduzeo.

IŠ) Postanak poglavlje 40
1 Jedno vrijeme iza toga skriviše peharnik i pekar kralja egipatskoga gospodaru svojemu, kralju egipatskomu.
2 I faraon se razgnjevi na dva svoja dvoranina, na velikog peharnika i na velikog pekara,
3 I dade ih u kući zapovjednika tjelesne straže baciti u istu tamnicu, u kojoj je ležao i Josip.
4 Zapovjednik tjelesne straže odredi im Josipa, da ih služi. Kad su dulje vremena bili u zatvoru,
5 Usnuše obojica u istoj noći san. Svaki usni san od osobite važnosti, peharnik i pekar kralja egipatskoga, koji su ležali u tamnici.
6 Kad sutradan dođe Josip k njima, opazi, da su bili veoma snuždeni.
7 On upita dvorane faraonove, koji su bili s njim zatvoreni u kući gospodara njegova: “Što ste danas lica tako smrknuta?”
8 Odgovoriše mu: “San usnusmo, a nema nikoga, koji bi nam ga mogao protumačiti.” Josip im reče: “San protumačiti stvar je Božja, ali pripovjedite mi!”
9 Veliki peharnik pripovijedao je Josipu san svoj: “Vidjeh u snu pred sobom čokot.
10 Na čokotu bile tri loze. I on napupi procvate i grožđe na njemu u isti čas sazre.
11 U ruci mi je bila čaša faraonova, i ja uzeh grožđe, iscijedih ga u čašu faraonovu i dadoh čašu faraonu u ruku.”
12 Josip mu odgovori: “To se tumači ovako: tri loze tri su dana.
13 Iza tri dana faraon će uzdignuti glavu tvoju i opet te postaviti u službu tvoju; tada ćeš faraonu davati čašu, posve kao prije, dok si mu bio peharnik.
14 Tada misli i na mene, kad ti bude dobro, pa mi učini ljubav, da me preporučiš faraonu i izbaviš me iz ove kuće!
15 Jer sam odveden iz zemlje hebrejske, a i ovdje ne počinih ništa, za što bi me se moralo baciti u tamnicu.”
16 Kad veliki pekar vidje, kako Josip dobro protumači, reče mu: “I ja usnih, a meni na glavi tri košarice bijela peciva njegova.
17 U najgornjoj košarici bilo svakojakih peciva za faraona, kako ih napravi pekar; ali ih ptice pojedoše iz košarice na mojoj glavi.”
18 Josip odgovori: “To se tumači ovako: tri košarice tri su dana.
19 Danas za tri dana faraon će uzdignuti glavu tvoju - ali dalje od tebe, jer će te objesiti na vješala, a ptice će jesti s tebe meso tvoje.”
20 Treći dan iza toga faraon na dan rođenja svojega učini gozbu za cijeli svoj dvor. Tada on uzdignu glavu velikom peharniku i velikom pekaru u nazočnosti sluga svoji;
21 Velikog peharnika postavi opet u peharničku službu njegovu, tako da je opet smio dodavati čašu faraonu.
22 A velikog pekara dade objesiti, posve prema tumačenju, što im ga bio dao Josip.
23 Ali veliki peharnik ne pomisli na Josipa, nego ga zaboravi.

IŠ) Postanak poglavlje 41
1 Dvije godine kasnije usni faraon; bilo mu je, kao da stoji na Nilu.
2 Iz Nila izašlo je sedam krava lijepih i ugojenih, i pasle su u šašu.
3 A iza njih izašlo iz Nila sedam drugih krava, ružnih i mršavih, i stavile se uz druge krave na obali Nila.
4 Tada požderaše ružne i mršave onih sedam krava lijepih i debelih, i uto faraon se probudi.
5 Kad opet zaspa, usni drugi san: sedam klasova, jedrih i lijepih, izraslo na jednoj slamci.
6 Iza njih isklijalo sedam klasova sitnih, od istočnog vjetra opaljenih;
7 I sitni klasovi progutaše sedam klasova debelih i punih. Faraon se probudi i opazi, da je to on sanjao.
8 Ujutro osjećao se uznemiren, pa posla i dade pozvati sve pismoznance i mudrace egipatske. Faraon im pripovjedi svoje sne, ali se ne nađe ni jedan, koji bi ih faraonu mogao protumačiti.
9 Tada uze riječ veliki peharnik i reče faraonu: “Moram danas da se spomenem krivnje svoje.
10 Faraon se rasrdio jednoć na sluge svoje i mene dao zatvoriti u kući zapovjednika tjelesne straže, mene i velikoga pekara.
11 U istoj noći mi imadosmo san, ja i on. Svaki od nas imade san, koji je bio od osobite važnosti.
12 A bio je tamo s nama jedan mladić hebrejski, rob zapovjednika tjelesne straže. Njemu pripovijedismo to, i on nam protumači naše sne; on svakomu pravo protumači san.
13 I kako nam protumači, tako se dogodi: mene opet postaviše u moju službu, a drugoga dadoše objesiti.”
14 I faraon posla tamo i dade pozvati Josipa, brže bolje izvedoše ga iz tamnice. On se ostriže i preobuče, te pođe k faraonu.
15 Faraon reče Josipu: “Imao sam san, ali nitko ne zna da ga protumači. A za tebe sam čuo, da samo trebaš čuti san, i odmah ga možeš protumačiti.”
16 Josip odgovori faraonu: “Ja ne mogu ništa; ali Bog će objaviti faraonu, što mu je na spasenje.”
17 Faraon je pripovijedao Josipu: “U mojem snu stajao sam na obali Nila.
18 Tada izašlo iz Nila sedam krava ugojenih i lijepih, te su pasle u šašu.
19 A iza njih izašlo sedam drugih krava, loših, posve ružnih i mršavih; nikad ne vidjeh u cijelom Egiptu tako ružnih, kao što su bile ove,
20 Mršave i ružne krave požderaše onih prvih sedam debelih krava.
21 Kad su one bile iščeznule u njihovu želucu, ipak se poznade, da su bile došle u njihov želudac, ali su opet bile ružne kao i prije. Nato se ja probudih.
22 Tada opet vidjeh u svojem snu, kako sedam klasova izraslo na jednoj slamci, punih i lijepih klasova.
23 A iza njih isklijalo sedam drugih klasova, praznih, tankih, od istočnog vjetra opaljenih.
24 I tanki klasovi progutaše sedam klasova lijepih. Ovo ja pripovjedih pismoznancima; ali ni jedan ne znade mi protumačiti.”
25 Josip reče faraonu: “Sni faraonovi znače jedno i isto. Bog je objavio faraonu, što je naumio učiniti.
26 Sedam lijepih krava znači sedam godina; i sedam lijepih klasova znači sedam godina. Sni imaju jednako značenje.
27 I sedam krava mršavih i ružnih, što izađoše iza onih, znači sedam godina; i sedam klasova praznih, od istočnog vjetra opaljenih znači sedam godina gladnih.
28 To sam mislio, kad rekoh faraonu: Bog je pokazao faraonu, što je naumio učiniti.
29 Eto, doći će sad sedam godina, kad će vladati u svoj zemlji egipatskoj veliko izobilje.
30 Ali iza njih nastat će sedam gladnih godina, i neće ostati ni traga od svega izobilja u zemlji egipatskoj, i glad će potratiti zemlju.
31 Od izobilja neće se opaziti u zemlji ništa više od te gladi, što će poslije doći; jer će biti vrlo velika.
32 A što je dvaput uzastopce faraon snio, to znači, da je Bog to tvrdo odlučio, i Bog će to bez otezanja izvesti.
33 I sada neka potraži faraon čovjeka mudra i razumna i neka ga postavi nad zemljom egipatskom.
34 Neka nadalje faraon odmah postavi nadzornike po zemlji i neka pokupi petinu od zemlje egipatske u to sedam godina izobilja.
35 Neka se pokupi sav prihod žetve ovih dobrih godina, što sad dolaze, i neka se saspe žito na raspolaganje faraonovo kao zaliha u gradovima i neka se pohrani tamo.
36 Onda je zemlja pokrivena žitom za sedam gladnih godina, što će doći na Egipat, i tako neće biti zemlja glađu uništena.”
37 Ovaj govor dopade se faraonu i svima slugama njegovim.
38 I faraon reče slugama svojim: “Možemo li naći čovjeka, u kojem bi bio duh Božji kao u ovom?”
39 A Josipu reče faraon: “Kad je tebi objavio Bog sve ovo, nema nikoga, koji bi bio tako mudar i razuman kao ti.
40 Ti ćeš biti nad mojom kućom; sav moj narod podvrgnut će se tvojim zapovijedima; samo ću prijestoljem biti veći od tebe!”
41 Tada reče faraon Josipu: “Evo, postavljam te nad svom zemljom egipatskom.”
42 I skide faraon pečatni prsten svoj s ruke svoje i metnu ga Josipu na ruku, dade ga onda obući u haljine od najljepšeg platna i stavi mu zlatni lanac oko vrata.
43 I dade ga voziti na drugim, kolima svojim i pred njim klicati: “Na koljena!” Tako ga postavi nad svom zemljom egipatskom.
44 Onda reče faraon Josipu: “Ja sam doduše faraon; ali proti volji tvojoj neka nitko ne makne ruke ili noge u zemlji egipatskoj.”
45 Faraon dade Josipu ime Zafnat-Paneah i dade mu za ženu Asenatu, kćer Proti-Fare, svećenika u Onu. Potom proputova Josip zemlju egipatsku.
46 Bilo je Josipu trideset godina, kad stupi u službu faraona, i kralja egipatskoga. Kad je Josip bio otišao od faraona, obiđe svu zemlju egipatsku.
47 I zemlja u sedam godina izobilja ponese veoma mnogo.
48 On pokupi sav prihod žetve, to ga je bilo u to sedam godina u Egiptu, i dade snositi žito u gradove; u svaki je grad snosio žito s okolnih polja.
49 Tako nakupi Josip žita kao pijeska na moru u tolikoj množini, da ga je prestao mjeriti; jer se više nije dalo mjeriti.
50 Dok još ne nastade glad, rodiše se Josipu dva sina: Rodi mu ih Asenata, kći Proti-Fare, svećenika u Onu.
51 Prvorođencu nadjenu Josip ime Manaseh; “jer Bog”, reče, “dade da zaboravim svu nesreću svoju i svu kuću oca svojega.”
52 Drugome nadjenu ime Efraim; “jer Bog”, reče, “me učini plodnim u zemlji nevolje moje.”
53 A kad prođe sedam godina, za kojih je vladalo izobilje u zemlji egipatskoj,
54 Nastade sedam godina gladnih, kao što je bio Josip navijestio. Nastade glad u svim zemljama; ali u svoj zemlji egipatskoj bilo je kruha.
55 A kad poče gladovati i sva zemlja egipatska, povika narod k faraonu za kruh; a faraon uputi sve Egipćane: “Idite k Josipu i što vam on rekne, to činite!”
56 I kad je vladala glad u svoj zemlji, dade Josip pootvarati sve žitnice i prodavati žito Egipćanima. A glad je pritiskivala u zemlji egipatskoj sve više.
57 Sav je svijet dolazio u Egipat da kupi žita kod Josipa, jer je po svem svijetu bila glad velika.

IŠ) Postanak poglavlje 42
1 Kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, reče Jakov sinovima svojim: “Što se još dugo skanjujete?”
2 I nastavi: “Eto, čuo sam da ima žita u Egiptu. Otidite i kupite nam tamo žita, da ostanemo na životu i ne poumremo!”
3 I tako desetorica braće Josipove siđoše da kupe žita u Egiptu.
4 Ali Benjamina, brata Josipova, ne posla Jakov s braćom njegovom, jer se je bojao, da ga ne bi zadesila kakva nesreća.
5 I dođoše među drugima, što su pridolazili, i sinovi Izraelovi da kupe žita, jer je i u zemlji kanaanskoj vladala glad.
6 A Josip je bio upravitelj u zemlji; on je bio, koji je prodavao žito svima ljudima u zemlji. I kad braća Josipova dođoše i pokloniše se pred njim sve do zemlje,
7 I Josip kad vidje braću svoju, poznade ih dakako, ali se učini kao da ih ne poznaje, oštro se otrese na njih i reče im: “Odakle dolazite?” Odgovoriše: “Iz zemlje kanaanske, da kupimo žita.”
8 Josip dakle prepozna braću svoju, a oni ga ne prepoznaše.
9 I pomisli Josip na sne, što ih nekoć snio o njima, i reče im: “Vi ste uhode, i dolazite ovamo da izvidite, gdje zemlja ima slabo mjesto!”
10 Odgovoriše mu: “Ne, gospodaru, nego sluge tvoje dođoše da kupe žita.
11 Svi smo mi sinovi jednoga čovjeka; mi smo pošteni ljudi; sluge tvoje nijesu uhode.”
12 Ali im on reče: “Nije istina, nego ovamo dolazite samo da izvidite, gdje zemlja ima slabo mjesto.”
13 Odgovoriše: “Dvanaest je sluga tvojih, svi smo braća, sinovi jednoga čovjeka u zemlji kanaanskoj; ali eto, najmlađi je sada kod oca našega, a jedan nije više na životu.”
14 Josip im reče: “Tako je, kako vam rekoh: vi ste uhode!
15 O tom ćete biti prokušani, tako živ bio faraon; ne smijete izaći odavde, dok ne dođe ovamo najmlađi brat vaš.
16 Pošljite jednoga između sebe, da dovede brata vašega, a vi drugi ostajete zatvoreni. Tako će se ispitati vaše izjave, da li je istina kod vas ili nije. Inače ako živ bio faraon: vi ste uhode!”
17 Potom ih dade zajedno zatvoriti na tri dana.
18 A treći dan reče im Josip: “Ako hoćete ostati na životu, onda morate učiniti ovo, jer se ja bojim Boga:
19 Ako ste pošteni ljudi, onda neka ostane jedan između vas braće zatvoren u vašem dosadašnjem zatvoru, a vi drugi možete ići i sa sobom uzeti žito za svoje porodice što gladuju!
20 Ali najmlađega brata svojega morate mi ovamo dovesti, tako će se pokazati vaše izjave kao istinite, i vi nećete morati umrijeti.” Oni pristadoše na to.
21 Tada rekoše jedan drugome: “Doista, to skrivismo na bratu svojemu; jer vidjesmo muku duševnu njegovu, dok nas je molio za milost, a mi ga ne počusmo. Zato dođe na nas ova nesreća.”
22 Ruben ih prekori: “Ne rekoh li vam? Ne ogriješite se o dječaka! Ali me ne htjedoste poslušati. Tako se sada traži od nas račun za krv njegovu!”
23 Oni nijesu znali, da ih Josip razumije, jer je on s njima razgovarao preko tumača.
24 On se okrenu od njih i zaplaka. Potom se opet vrati k njima i razgovarao je s njima. Onda dade između njih uhvatiti Simeona i svezati ga pred očima njihovim.
25 Potom zapovjedi Josip, da im se napune vreće žita, a pritom da se svakome novac njegov opet metne u vreću njegovu, i da im se dadne hrana za put. Pošto se je tako bio pobrinuo za njih,
26 Natovariše oni žito svoje na magarce svoje i otidoše odatle.
27 A kad jedan od njih u prenoćištu otvori vreću svoju, da nahrani magarca svojega, ugleda novce svoje, što su bili odmah odozgor u vreći njegovoj.
28 On reče braći svojoj: “Novci su moji opet tu, evo ih u mojoj vreći!” I zadrhta srce u njima. Uplašeni pogledaše jedan drugoga i rekoše: “Zašto nam to učini Bog?”
29 Kad dođoše ocu svojemu u zemlju kanaansku, pripovjediše mu sve, što se dogodi i rekoše:
30 “Čovjek, koji zapovijeda u zemlji, otresao se oštro na nas i držao nas za ljude, što dođoše da uhode zemlju.
31 Odgovorismo mu: “Mi smo pošteni ljudi, mi nijesmo uhode.
32 Dvanaest nas je braće, svi sinovi jednoga oca; jedan nije više na životu, a najmlađi je sada kod oca našega u zemlji kanaanskoj.
33 Ali čovjek, koji zapovijeda u zemlji, reče nam: “Ovako ću doznati, da ste pošteni ljudi: jednoga od vas braće ostavite kod mene i uzmite sa sobom, što trebate za porodice, koje gladuju, i otidite!
34 Ali morate mi dovesti najmlađega brata svojega; tako ću doznati, da nijeste uhode, nego pošteni ljudi. Onda ću vam vratiti i brata vašega, i vi ćete moći u zemlji slobodno hoditi.”
35 A kad su praznili vreće svoje, svaki nađe zavežljaj novaca svojih u vreći svojoj. Kad vidješe zavežljaje novaca svojih, uplašiše se oni i otac njihov.
36 Reče im otac njihov Jakov: “Vi učiniste da ostanem bez djece: Josipa nema više, Simeona nema više na životu, a sad mi hoćete da oduzmete i Benjamina. Zašto se sve to spušta na me?”
37 Ruben reče ocu svojemu: “Dva sina moja slobodno ubij, ako ti ga ne dovedem natrag! Povjeri ga meni; ja ću ti ga opet dovesti!”
38 Ali on reče: “Moj sin ne ide s vama; brat je njegov eto mrtav, i on osta sam. Ako bi ga zadesila kakva nesreća na putu, na koji morate ići, onda sijede vlasi moje od tuge spraviste pod zemlju.”

IŠ) Postanak poglavlje 43
1 Ali je glad teško pritiskivala zemlju.
2 Kad potrošiše sve žito, što su ga bili donijeli iz Egipta, reče im otac njihov: Idite još jedanput onamo i kupite nam opet nešto žita!”
3 Juda mu reče: “Onaj čovjek jako nam zaprijeti: ‘Ne dolazite mi na oči, ako ne bude s vama brat vaš.’
4 Ako ćeš dakle pustiti s nama brata našega poći ćemo i kupit ćemo ti žita.
5 A ako ga nećeš pustiti s nama, onda ne idemo tamo; jer nam reče onaj čovjek: ‘Ne dolazite mi na oči, ako ne bude s vama brat vaš!’
6 Tada reče Izrael: “Zašto mi tu muku učiniste i rekoste tome čovjeku, da imate još jednoga brata?”
7 Odgovoriše: “Čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod naš i zapitao je: ‘Je li vam još živ otac? I Imate li još kojega brata?’ Mi mu odgovorismo na pitanja njegova. Jesmo li mogli znati, da će zahtijevati od nas: ‘Dovedite ovamo brata svojega?’ “
8 A Juda zamoli oca svojega Izraela: “Pusti dječaka sa monm; tada ćemo zaputiti i otići tamo, da ostanemo na životu i ne poumremo, mi, ti i djeca naša.
9 Ja sam jamac za njega, i iz ruku mojih išti ga! Ako ti ga ne dovedem natrag i ne stavim ti ga pred oči, bit ću ti kriv, dok sam živ.
10 Da nijesmo tako dugo oklijevali, do sada bismo se sigurno već dva puta vratili.”
11 Tada im reče otac njihov Israel: “Kad mora biti, onda učinite ovo: uzmite što najbolje ima u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite onome čovjeku na dar, nešto balzama i nešto meda, mirodija i smirne, urme i badema!
12 A novaca uzmite sa sobom dvaput toliko; jer novce, što su se našli odozgor u vrećama vašim, morate opet sobom uzeti. Možda je po sredini zabuna.
13 I brata svojega uzmite sa sobom, pa zaputite i otidite opet k onome čovjeku!
14 Bog Svemoćni neka dadne, da nađete milost u onoga čovjeka, i da vam on opet pusti brata vašega i Benjamina! A ja sam sad opet bez djece, kao što sam nekoć bio bez djece!”
15 Tada uzeše ljudi taj dar; i dvaput toliko novaca uzeše sa sobom i Benjamina, podigoše se, otidoše u Egipat i stupiše pred Josipa.
16 I kad Josip vidje Benjamina s njima, zapovjedi upravitelju kuće svoje: “Odvedi te ljude u kuću, zakolji jedno marvinče i spremi ručak; jer će ti ljudi opodne jesti sa monm.”
17 Učini čovjek kako mu je bio Josip zapovjedio, i odvede ljude u kuću Josipovu.
18 A ljudi se pobojali, kad su bili vođeni u kuću Josipovu, i pomisliše: “Zbog novaca, što su prvi put bili natrag metnuti u vreće naše, vode nas ovamo unutra, da nas optuže i domognu se nas i naših magaraca, te nas onda zarobe.”
19 Zato pristupiše k upravitelju kuće Josipove, progovoriše mu na vratima kućnim,
20 I rekoše: “Molimo, gospodaru, mi smo već jedanput došli ovamo, da kupimo žita.
21 Kad dođosmo u prenoćište i otvorismo vreće svoje, nađoše se novci svakoga od nas odozgor u vreći njegovoj, novci naši po punoj težini svojoj. To mi sad donosimo natrag.
22 A imamo sa sobom i druge novce, da kupimo žita. Ne znamo, tko nam je to metnuo novce naše u vreće naše.”
23 On odgovori: “Budite mirni i ništa se ne bojte! Bog vaš i Bog oca vašega potajno je metnuo blago u vreće vaše. Novce sam vaše primio u redu.” Tada im izvede Simeona.
24 Nato uvede ljude u kuću Josipovu, donese im vode, da u njoj operu sebi noge, i magarcima njihovim položi.
25 Uto oni pripraviše dar, prije nego Josip dođe opodne; jer su bili čuli, da će oni ondje ručati.
26 Kad Josip dođe u kuću, izručiše mu u kući dar, što ga ponesoše sobom, i pokloniše mu se sve do zemlje.
27 On ih upita za zdravlje i reče: “Kako je stari otac vaš, za koga mi govoriste? Je li još živ?”
28 Odgovoriše: “Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ.” Pritom se duboko nakloniše.
29 Kad on pogleda naokolo, ugleda brata svojega Benjamina, sina matere svoje, te upita: “Je li vam to najmlađi brat, za kojega mi govoriste?” Onda pridoda: “Bog neka ti udijeli milost svoju, sinko moj!”
30 Tada Josip brzo prekide; jer je bio pred bratom svojim duboko ganut, i bilo mu je da udari u plač. Uniđe stoga u nutarnju sobu i tamo se isplaka.
31 Pošto se je umio, izađe opet van i zapovjedi, silom se svladavajući: “Nosite jelo!”
32 Tada donesoše njemu i njima napose, i Egipćanima, koji su jeli s njim, napose; jer Egipćani ne smiju jesti sa Hebrejima zato, što je to Egipćanima nečisto.
33 Sjedili su pred njim, od najstarijega do najmlađega točno po dobi razmješteni; zato su se ljudi zgledali začuđeni.
34 On im dade nositi od jela, što su stajala pred njim. Dio što zapade Benjamina, bio je pet puta tako velik kao dio svih drugih. Oni su pili s njim i bili su dobre volje.

IŠ) Postanak poglavlje 44
1 Nato zapovjedi upravitelju kuće svoje: “Napuni vreće tim ljudima žita, koliko mogu ponijeti, i svakome metni odozgor novce njegove!
2 I srebrnu čašu moju metni najmlađem u vreću odozgor zajedno s novcima za žito njegovo!” I on učini, kako mu je bio Josip zapovjedio.
3 Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s magarcima njihovim.
4 Jedva su bili ostavili grad i nijesu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju svoje kuće: “Ustani, pohiti za ljudima, i kad ih stigneš, reci im: ‘Zašto vratiste zlo za dobro?
5 Zašto mi ukradoste času srebrnu? Nije li to čaša, iz koje pije moj gospodar, i iz koje on proriče? Zlo uradiste, što to učiniste.’ “
6 Kad ih stiže, reče im tako.
7 Oni mu odgovoriše: “Kako može gospodar tako Što reći? Bože sačuvaj, da sluge tvoje učine tako što!
8 A mi ti donesosmo natrag iz zemlje kanaanske novce, što ih nađosmo odozgor u vrećama svojim. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?
9 U koga se između sluga tvojih nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti robovi tvoji.”
10 On reče: “Makar da bi moralo biti tako, kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe, moj rob, a vi drugi bit ćete slobodni”
11 Brže skide svaki vreću svoju na tlo, i svaki otvori vreću svoju.
12 A on stade tražiti; počne od najstarijega i dođe kod najmlađega. Nađe se čaša u vreći Benjaminovoj.
13 Tada razderaše haljine svoje; pošto je svaki opet natovario magarca svojega, vratiše se natrag u grad.
14 Kad Juda i braća njegova dođoše u kuću Josipovu, koji je bio još tamo, baciše se pred njim na zemlju.
15 Josip se otrese na njih: “što ste to učinili? Zar nijeste znali, da čovjek kao ja može proricati?”
16 Juda reče: “Što da reknemo gospodaru svojemu, što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog je pronašao zlodjela sluga tvojih. Eto, mi smo sad svi robovi gospodaru svojemu, mi i ovaj, u koga se je našla časa.”
17 On reče: “Bože sačuvaj, da ja tako učinim! U koga se je našla čaša, on samo neka mi bude rob, a vi s mirom idite k ocu svojemu!”
18 Onda pristupi Juda k njemu i reče: “Molim, gospodaru, sluga tvoj htio bi da smije progovoriti riječ gospodaru svojemu, i ne srdi se na slugu svojega. Ti si eto jednak faraonu.
19 Gospodar moj zapita sluge svoje: ‘Imate li još oca ili brata?’
20 Odgovorismo gospodaru svojemu: ‘Imamo još stara oca i malena brata, koji mu se rodi u starosti; brat je pravi njegov umro, i tako on ostade još sam od matere svoje i zato je ljubimac oca svojega.’
21 Ti zapovjedi slugama svojim: ‘Dovedite ga k meni, htio bih ga vidjeti svojim očima.’
22 Odgovorismo gospodaru svojemu: ‘Ne može dječak ostaviti oca svojega; kad bi ostavio oca svojega, taj bi tada umro.’
23 A ti reče slugama svojim: ‘Ako ne dođe s vama brat vas najmlađi, onda ne smijete više na oči moje!’
24 I kad se mi tada vratismo k slugi tvojemu, ocu mojemu, priopćismo mu riječi gospodara mojega.
25 Jednoga dana zapovjedi nam opet otac naš: ‘Idite još jedanput onamo, da nam kupite nešto žita!’
26 A mi odgovorismo: ‘Ne možemo tamo ići. Samo ako brat naš najmlađi pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama brat naš najmlađi.’
27 Tada nam odgovori sluga tvoj, otac moj: ‘Znate sami, da mi je žena moja rodila samo dva sina.
28 Jedan otide od mene, mislim da je bio rastrgan; do danas ne vidjeh ga više..
29 Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, spravite onda sijede vlasi moje od tuge pod zemlju.’
30 Pa kad bih ja sada došao natrag k slugi tvojemu, ocu svojemu, a dječaka, za kojega je vezano čitavo srce njegovo, ne bi bilo s nama,
31 On bi umro, kad bi vidio, da nema dječaka; i sluge tvoje doista bi spravile sijede vlasi sluge tvojega, oca našega, od tuge pod zemlju.
32 Jer sluga je tvoj pred ocem svojim jamčio za dječaka, kad je obećao: ‘Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda ocu svojemu kriv, dok sam živ.’
33 Zato neka sluga tvoj, molim, ostane mjesto dječaka, da bude rob gospodaru mojemu, a dječak neka ide s braćom svojom!
34 Jer kako bih se ja mogao vratiti k ocu svojemu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad, što bi zadesio oca mojega.”

IŠ) Postanak poglavlje 45
1 Tada se Josip nije više mogao da dulje uzdrži pred svima, koji su stajali oko njega, i povika: “Izađite svi odavde van!” Tako nije bilo nikoga uz njega, kad se Josip dade pokazati braći svojoj.
2 On je plakao tako glasno, da su ga čuli Egipćani, a dočula je za to i kuća faraonova.
3 Josip reče braći svojoj: “Ja sam Josip! Dokle još živi otac moj!” Ali braća njegova ne mogoše mu odgovoriti, tako su bili zaprepašteni pred njim.
4 A Josip pozva braću svoju: “Pristupite samo bliže k meni!” Kad pristupiše bliže, reče: “Ja sam vaš brat Josip, koga prodadoste u Egipat.
5 Ali sad se ništa ne uznemirujte i ne korite sebe zato, što me prodadoste ovamo; jer Bog me posla pred vama, da vas uzdrži na životu!
6 Već dvije godine vlada glad u zemlji, a bit će još pet godina, za kojih neće biti ni oranja ni žetve.
7 Ali Bog me posla pred vama, da uzdrži pleme vaše na zemlji i da vam očuva život čudesnom pomoći.
8 Tako me dakle ne poslaste vi ovamo, nego Bog. On me učini ocem faraona i gospodarom cijele kuće njegove i vladarom čitave zemlje egipatske.
9 Pođite sad brže k ocu mojemu i javite mu: ‘Ovako poručuje sin tvoj Josip: Bog me učini gospodarom svega Egipta; dođi k meni, nemoj oklijevati!
10 Prebivat ćeš u zemlji gošenskoj i bit ćeš blizu mene, ti i djeca tvoja i unučad tvoja, i ovce tvoje i goveda tvoja i sve imanje tvoje.
11 Ja ću se ovdje brinuti za prehranu tvoju; jer će još pet godina potrajati glad. Ti nećeš osiromašiti s porodicom svojom i sa svim, što imaš.
12 Eto vidite vi i brat moj Benjamin očima svojim, da sam ja, koji govori s vama.
13 Javite ocu mojemu visoko dostojanstvo moje u Egiptu i sve, što doživjeste; onda brzo dovedite ovamo oca mojega!”
14 Tada pade oko vrata bratu svojemu Benjaminu i zaplaka, a i Benjamin zaplaka na prsima njegovim.
15 Onda izljubi svu ostalu braću svoju i sa suzama izgrli ih. Potom su se braća njegova s njime porazgovorila.
16 I u kuća faraonovu doprije glas: “Dođoše braća Josipova!” Faraon i sluge njegove obradovaše se tomu.
17 I faraon reče Josipu: “Pozovi braću svoju, neka učine ovo: ‘Natovarite životinje svoje, otidite u zemlju kanaansku.
18 Uzmite oca svojega i porodice svoje i dođite k meni! Dat ću vam onda, što dobra ima u zemlji egipatskoj; jest, najbolje u zemlji uživat ćete.’
19 Dalje te ovlašćujem, da ih pozoveš: ‘Uzmite sebi iz zemlje egipatske kola za djecu svoju i za žene svoje, posadite i oca svojega i dođite ovamo!
20 Neka vam ne bude žao pokućstva vašega; jer vaše će biti sve, što ima dobra u svoj zemlji egipatskoj!’ “
21 Sinovi Izraelovi učiniše tako. Josip im dade kola po zapovijedi faraonovoj; isto tako opskrbi ih hranom za put.
22 I svakomu dade svečane haljine; a Benjaminu dade trista srebrnjaka i petore svečane haljine.
23 A ocu svojemu posla deset magaraca, natovarenih najboljim plodovima, što ih ima u Egiptu, i deset magarica, natovareni žitom, kruhom i jestivom ocu za na put.
24 Potom otpusti braću svoju, i oni otidoše, izakako ih još opomenu: “Nemojte se koriti putem!”
25 Tako otidoše iz Egipta i dođoše u zemlju kanaansku k ocu svojemu Jakovu.
26 Oni ga izvijestiše: “Josip je još živ, i on je vladar nad svom zemljom egipatskom.” Ali njegovo srce ostade hladno; jer im on nije vjerovao.
27 Ali kad mu ispripovjediše sve, što im bio rekao Josip, i kad vidje kola, što ih bio poslao Josip, da ga dovedu, tada oživje duh ocu njihovu Jakovu.
28 I povika Izrael: “Dosta; sin moj Josip živ je još! Poći ću da ga vidim, prije nego umrem!”

IŠ) Postanak poglavlje 46
1 Tako zaputi Izrael sa svim imanjem svojim i dođe u Beer-Šebu, te prinese žrtvu Bogu oca svojega Izaka.
2 Bog progovori Izraelu u jednom noćnom viđenju, On ga pozva: “Jakove, Jakove!” On odgovori: “Evo me!”
3 Tada on reče: “Ja jesam Bog, Bog oca tvojega: ne boj se otići u Egipat; jer ću te tamo učiniti narodom velikim.
4 Ja ću sam ići s tobom u Egipat, i ja ću te opet sam dovesti natrag; a Josip će ti zatisnuti oči.”
5 Tada se Jakov diže iz Beer-Šebe. Sinovi Izraelovi posadiše oca svojega Jakova, djecu svoju i žene svoje na kola, što ih bio poslao faraon, da ga dovedu.
6 Uzeše sa sobom i stada svoja i imanje svoje, što su ga bili stekli u zemlji kanaanskoj. Tako dođoše Jakov i sve potomstvo njegovo u Egipat.
7 Sinove svoje i unuke, kćeri svoje i unukinje, sve dakle potomstvo svoje dovede sa sobom u Egipat.
8 A ovo su imena djece Izraelove, što dođoše u Egipat, Jakova i potomaka njegovih: Prvorođenac Jakovljev bio je Ruben.
9 Sinovi Rubenovi bili su Henok, Palu, Hesron i Karmi.
10 Sinovi Simeonovi bili su Jemuel, Jamin, Ohad, Jakin, Zohar i Šaul, sin Kanaanke.
11 Sinovi Levijevi bili su Geršon, Kohat i Merari.
12 Sinovi Judini bili su Er, Onan, Šelah, Perez i Zerah; ali Er i Onan umriješe u zemlji kanaanskoj. Sinovi Peresovi bili su Hesron i Hamul.
13 Sinovi Isakarovi bili su Tola, Puah, Jašub i Šimron.
14 Sinovi Zebulunovi bili su Sered, Elon i Jahleel.
15 To su sinovi Leaini, što ih ona bila rodila Jakovu u Mezopotamiji, uz kćer njegovu Dinu, svega trideset i tri sina i kćeri.
16 Sinovi Gadovi bili su Zifion, Hagi, Šuni, Ezbon, Eri, Arodi i Areli.
17 Sinovi Ašerovi bili su Jimna, Išuah, Isui i Beriah i sestra njihova Serah. Sinovi Beriahovi bili su Heber i Malkiel.
18 To su sinovi Zilpini, koju Laban dade kćeri svojoj Leai; ona ih rodi Jakovu, svega šesnaest osoba.
19 Sinovi Rahele, žene Jakovljeve, bili su Josip i Benjamin.
20 Josipu se rodiše u zemlji egipatskoj Manaseh i Efraim, što mu ih rodi Asenata, kći Puti-Fere, svećenika u Onu.
21 Sinovi Benjaminovi bili su Belah, Beker, Ašbel, Gera, Naaman, Ehi, Roš, Mupim, Hupim i Ard.
22 To su sinovi Rahelini, što ih ona rodi Jakovu, svega četrnaest osoba.
23 Sin Danov bio je Hušim.
24 Sinovi Naftalijevi bili su Jahzeel, Guni, Jezer i Šilem.
25 To su sinovi Bilhini, koju Laban dade kćeri svojoj Raheli; ona ih rodi Jakovu, svega sedam osoba.
26 Ukupni broj tjelesnih potomaka Jakovljevih, što s njim preseliše u Egipat, iznosio je, ne uračunavši žene sinova Jakovljevih, šezdeset i šest osoba.
27 Sinovi Josipovi, što mu se rodiše u Egiptu, bili su dvojica. Ukupni broj duša iz kuće Jakovljeve, što dođoše u Egipat, iznosio je sedamdeset.
28 A Judu posla pred sobom k Josipu, da bi dao upute prije dolaska njegova u Gošen. Kad su bili došli u zemlju gošensku,
29 Dade Josip upreći kola svoja i izađe u susret ocu svojemu Izraelu u Gošen. Kad se ovaj pojavi pred njim, pade mu oko vrata i plakao je dugo na prsima njegovim.
30 Tada reče Izrael Josipu: “Sad ću rado umrijeti, kad vidjeh lice tvoje i znam, da si još živ.”
31 Nato Josip reče braći svojoj i ukućanima oca svojega: “Idem gore da javim faraonu i da mu reknem: ‘Braća moja i ukućani oca mojega, što su živjeli u zemlji kanaanskoj, dođoše k meni.
32 Ti su ljudi pastiri ovaca; oni se naime bave oko stoke, i dovedoše sa sobom ovce svoje i goveda svoja s sve imanje svoje.’
33 Kad vas faraon pozove i upita: ‘Što je zanimanje vaše?’
34 A vi odgovorite: ‘Stočari su bile sluge tvoje od mladosti sve do sada, mi kao i oci naši’, da biste smjeli ostati u zemlji gošenskoj, jer su Egipćanima svi pastiri ovaca nečisti.’ “

IŠ) Postanak poglavlje 47
1 Josip ode i dojavi faraonu: “Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim imanjem svojim dođoše iz zemlje kanaanske i nalaze se u zemlji gošenskoj.”
2 Petoricu od braće svoje bio je uzeo sa sobom, pa ih predstavi faraonu.
3 A kad faraon upita braću njegovu: “Što je zanimanje vaše?” Odgovoriše oni faraonu: “Pastiri ovaca jesu sluge tvoje, mi kao oci naši.”
4 Još rekoše faraonu: “Dođosmo da se ovdje u zemlji jedno vrijeme zadržimo; sluge tvoje ne nalaze više za ovce svoje paše, jer glad teško pritiskuje zemlju kanaansku. Pa dopusti, da sluge tvoje smiju ostati u zemlji gošenskoj!”
5 Tada reče i faraon Josipu: “Otac tvoj i braća tvoja dođoše ti.
6 Zemlja egipatska stoji ti na raspolaganje, pa naseli oca svojega i braću svoju u najboljem dijelu zemlje! Neka ostanu u zemlji gošenskoj; i nađeš li, da su među njima valjani ljudi, postavi ih za nadzornike nad vlastitim stadom mojim!”
7 Potom dovede Josip oca svojega Jakova unutra i predstavi ga faraonu. Jakov pozdravi faraona želeći mu blagoslov.
8 Faraon upita Jakova: “Koliko ti je godina?”
9 Jakov odgovori faraonu: “Dani putovanja mojega iznose sto i trideset godina; malo ih je na broju, a zle su bile godine života mojega. Ne stižu one godina života otaca mojih, što ih oni provedoše na putovanju svojemu.”
10 Tada se Jakov oprosti od faraona i ode od faraona.
11 A Josip naseli oca svojega i braću svoju i dade im posjed u zemlji egipatskoj u najboljem dijelu zemlje, naime u pokrajini ramsesovskoj, kao što je bio zapovjedio faraon.
12 Josip opskrbi kruhom oca svojega i braću svoju i svu porodicu oca svojega po broju družine njihove.
13 Na svoj zemlji nije tada više bilo kruha; jer je glad bila veoma velika. I zemlja egipatska kao zemlja kanaanska bila je iscrpljena od gladi.
14 Josip pomalo sve novce, što se nađoše u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, pokupi u svoju ruku za žito, što se je moralo kupovati, te Josip izruči te novce kući faraonovoj.
15 A kad nesta novaca u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, stadoše svi Egipćani dolaziti k Josipu moleći: “Daj nam kruha! Zašto da poumremo pred očima tvojim? Jer nema više novaca.”
16 Josip reče: “Dajte ovamo stoku svoju, i ja ću vam za stoku vašu dati kruha, kad više nemate novaca.”
17 I dovodili su stoku svoju k Josipu, i Josip im davao kruha za konje, za ovce, za goveda i za magarce. Tako ih opskrbi u onoj godini kruhom za cijenu cijele stoke njihove.
18 Kad prođe ta godina, stadoše opet u drugoj godini dolaziti k njemu i rekoše mu: “Ne možemo ti, gospodaru, skrivati. Novaca je nestalo, i stoka je, gospodaru, prešla na tebe, i ništa više ne preostade za tebe, gospodaru, osim tijela našega i polja naših.
19 Zašto da postradamo pred ocima tvojim, mi i polja naša? Kupi nas i polja naša za kruh, a mi ćemo zajedno sa svojim poljima služiti faraonu; ali daj sjemena, da ostanemo na životu i ne poumremo i da polja ne budu opustošena!”
20 Tako pokupova Josip faraonu sva polja u zemlji egipatskoj; jer su Egipćani svi prodavali svoja polja, kad ih je glad teško pritisnula. Tako dođe zemlja u posjed faraonu.
21 A narod učini robljem od jednoga kraja egipatske pokrajine do drugoga.
22 Samo ne kupi polja svećenička; jer su svećenici dobivali od faraona utvrđen dohodak i živjeli su od utvrđenog dohotka svojega, što im ga je bio odredio faraon. Zato svećenici ne moradoše prodavati svojih polja.
23 Josip reče narodu: “Kupujem vas ovim zajedno s poljima vašim za faraona, evo vam sjemena, da možete posijati polja!
24 Ali od prihoda morate jednu petinu dati faraonu, ostale četiri petine pripadaju vama kao sjeme za polja i za uzdržavanje vama i porodicama vašim, kao i za prehranu djece vaše.”
25 Tada oni povikaše: “Ti nam spasavaš život. Neka nađemo milost u očima tvojim, gospodaru, i rado ćemo biti robovi faraonu!”
26 Tako Josip iz toga učini zakonsku obvezu, što do dana današnjega leži na posjedu u zemlji egipatskoj, da se daje petina faraonu; samo posjed svećenički ne potpade faraonu.
27 Tako se Izraelci naseliše u zemlji egipatskoj, u pokrajini gošenskoj; tu se utvrdiše i umnožiše i postadoše veoma mnogobrojni.
28 Jakov poživje u zemlji egipatskoj još sedamnaest godina. Bilo je dana života Jakovljeva sto i četrdeset i sedam godina.
29 A kad se približi vrijeme Izraelu da umre, dozva sina svojega Josipa i reče mu: “Ako sam našao milost u očima tvojim, metni, molim, ruku svoju pod stegno moje na zakletvu, da ćeš mi iskazati ljubav i vjernost, da me nećeš pokopati u Egiptu!
30 Kod otaca svojih hoću radije da počivam; zato me odnesi iz Egipta i pokopaj me u grobu njihovu!” On odgovori: “Učinit ću, kako zahtijevaš.”
31 Onaj reče: “Zakuni mi se!” I on mu se zakle. Tada se prignu Izrael prema uzglavlju postelje.

IŠ) Postanak poglavlje 48
1 Poslije poručiše Josipu: “Otac ti je bolestan.” Tada uze on sa sobom obadva sina svoja Manaseha i Efraima.
2 Kad javiše Jakovu: “Sin tvoj Josip dolazi k tebi”, skupi Izrael snage svoje i posadi se u postelji!
3 I reče Jakov Josipu: “Bog Svemoćni, El Šadaj, objavi se meni u Luzu u zemlji kanaanskoj i blagoslovi me,
4 I reče mi: “Učinit ću te plodnim i umnožit ću te i učinit ću te mnoštvom naroda i dat ću zemlju ovu potomstvu tvojemu nakon tebe u vječna vremena.
5 A sada obadva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji egipatskoj, i prije nego dođoh k tebi u Egipat, neka budu moji - Efraim i Manaseh neka budu moji kao Ruben i Simeon!
6 A djeca što su ti se rodila poslije njih neka budu tvoja, a po imenu svoje braće neka se zovu u nasljedstvu svojemu!
7 Kad dođoh iz Mezopotamije, umrije mi Rahela u zemlji kanaanskoj na putu, kad je još samo malo bilo puta do Efrate, i ja je pokopah tamo na putu u Efratu, a to je Betlehem.”
8 Kad Izrael vidje sinove Josipove, upita: “Tko su ovi?”
9 Josip odgovori ocu svojemu: “To su sinovi moji, što mi ih Bog darova ovdje.” Tada on reče: “Privedi ih ovamo k meni, da ih blagoslovim!”
10 Oči Izraela bile su naime oslabile zbog starosti, tako da nije više mogao dobro vidjeti. Kad mu ih privede, poljubi ih i zagrli.
11 Onda reče Izrael Josipu: “Nijesam mislio da ću te opet vidjeti; a eto, Bog mi još dade da vidim potomke tvoje.”
12 Nato ih Josip odmače opet od koljena njegovih i prignu se pred njim sve do zemlje.
13 Potom uze Josip obojicu, Efraima desnicom svojom, tako da je stajao Izraelu slijeva, i Manaseha ljevicom svojom, tako da je stajao Izraelu zdesna, i povede ih k njemu.
14 Izrael pruži desnicu svoju i metnu je na glavu Efraimovu, premda je ovaj bio mlađi, i ljevicu svoju na glavu Manasehovu, a držeći unakrst ruke svoje, makar je Manaseh bio prvorođenac.
15 Tada blagoslovi Josipa riječima: “Bog, pred čijim su licem hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je bio pastir od prvoga daha mojega sve do dana današnjega,
16 Anđeo, koji me je izbavljao iz svake nevolje, neka blagoslovi ove dječake. U njima neka ime moje i ime otaca mojih Abrahama i Izaka nadalje živi! Neka postanu mnogobrojni i neka se množe na zemlji!”
17 Kad vidje Josip, da otac njegov metnu desnu ruku svoju na glavu Efraimovu, nije mu to bilo drago, pa prihvati ruku oca svojega, da je premjesti s glave Efraimove na glavu Manasehovu.
18 Pritom reče Josip ocu svojemu: “Ne tako, oče moj, ovaj je prvorođenac. Metni desnicu svoju na glavu njegovu!”
19 Ali otac njegov ne htjede i reče: “Znam dobro, sine moj, znam dobro! I on će postati narod, i on će biti moćan; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega, i potomci će njegovi postati mnoštvo naroda.”
20 Blagoslov svoj nad njima završi riječima: “Imenima vašim blagoslivljat će Izraelci i govorit će: “Bog neka te učini kao Efraima i Manaseha!” Tako on stavi Efraima pred Manaseha.
21 Tada reče Izrael Josipu: “Evo, ja ću umrijeti, ali Bog će biti s vama i odvest će vas natrag u zemlju otaca vaših.
22 A ja tebi dajem jedan dio zemlje više nego braći tvojoj, što ga oduzeh Amorejima mačem i lukom.”

IŠ) Postanak poglavlje 49
1 Tada sazva Jakov sinove svoje i reče: “Skupite se, da vam javim, što će vam biti u buduće dane!
2 Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izraela oca svojega!
3 Rubene, ti si prvorođenac moj, jakost moja i prvina muške snage moje; prvi u dostojanstvu, prvi u vlasti!
4 Uskipio si kao voda; nećeš imati prvenstva, jer si stupio na ležaj oca svojega i oskvrnio ga; jer u moju je postelju on stupio.
5 Simeon i Levi braća su, mačevi su im oružje nasilja.
6 U savjet njihov neka ne ulazi duša moja, s njihovim zborom neka se ne druži srce moje; jer u gnjevu svojem poubiše ljude, i u razuzdanosti svojoj ohromiše volove.
7 Proklet neka je gnjev njihov što je tako žestok, i ljutina njihova, što je tako okrutna! Pa ću ih razdijeliti u Jakovu i raspiriti ih u Izraelu.
8 Ali tebe, Juda, hvalit će te braća tvoja; ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjat će se pred tobom sinovi oca tvojega.
9 Mlad je lav Juda! Od plijena si se uzdignuo, sine moj; a onda se spusti i leže kao lav, kao lavica; tko se njega usudi dražiti?
10 Neće odstupiti žezlo od Jude, niti vladalački štap od nogu njegovih, dok ne dođe onaj, kojemu pripada, i kojemu će se pokoravat narodi.
11 Koji veže magare svoje za čokot, za plemenitu lozu mlado magarice svoje; pere u vinu haljinu svoju i u krvi grožđa ogrtač svoj.
12 Iskre mu se oči od vina, i zubi su mu bijeli od mlijeka.
13 Zebulun prebiva na obali morskoj, gdje pristaju lađe; leđa svoja okrenuo je prema Sidonu.
14 Isakar je koščat magarac, koji leži među ogradama.
15 A kad vidje, da je mir dobar i zemlja mila, tada pognu leđa, da nosi tovare, i posta robijaš.
16 Dan će suditi narodu svojemu, kao samo jedno od plemena Izraelovih.
17 Dan je kao zmija na putu, kao guja na stazi, koja ujeda konja za petu, i konjanik pada nauznak.
18 Tebe čekam, da me izbaviš, o Gospode!
19 A Gad, razbojničke čete pritiskuju ga, ali ih on potiskuje na pete.
20 Ašer ima hrane izobilja, on daje poslastice kraljevske.
21 Naftali je puštena košuta, umije govoriti lijepe riječi.
22 Josip je nalik na mlado plodno stablo, na mlado plodno stablo na vrelu; preko zidova penju se grane njegove.
23 Strijelci ga pritiskuju, nišane i udaraju na njega.
24 Ali njegov luk ostaje čvrst, jake su njegove mišice i ruke po jakosti moćnoga Boga Jakovljeva, odanle, gdje stoluje pastir, pećina Izraelova.
25 Od Boga oca tvojega, koji ti pruža pomoć, od Svemoćnoga, koji te blagosljiva punim blagoslovom odozgo s neba, punim blagoslovom odozdo iz dubine, punim blagoslovom iz prsiju i krila!
26 Blagoslovi, što su bili ocu tvojemu, nadvisiše blagoslove bregova vjekovitih, ljepotu brežuljaka prastarih. Oni neka dođu na glavu Josipovu, na tjeme najsjajnijega od braće njegove.
27 Benjamin je vuk grabežljivi, jede grabež ujutro, dijeli plijen uveče.”
28 Svi ovi jesu dvanaest plemena Izraelovih; i to je bilo, što im otac njihov izgovori, kad ih je blagoslivljao. Svakomu od njih dade zgodan blagoslov.
29 Onda im zapovjedi: “Kad se pridružim k rodu svojemu, pokopajte me kod otaca mojih u pećini na zemljištu Hiteja Efrona,
30 U pećini na zemljištu Makpeli, istočno od Mamre u zemlji kanaanskoj, na zemljištu, što ga Abraham kupi od Hiteja Efrona za grob.
31 Tamo pokopaše Abrahama i ženu njegovu Saru; tamo sahraniše Izaka i ženu njegovu Rebeku, i tamo pokopah ja Leau.”
32 Zemljište i pećina na njemu bila je otkupljena od Hiteja.
33 Kad je Jakov svojim sinovima dao posljednji nalog, povuče svoje noge natrag na postelju, te preminu i pridružen bi zemljacima svojim.

IŠ) Postanak poglavlje 50
1 Josip se baci na oca svojega, i plakao je nagnut nad njim i cjelivao ga.
2 Tada zapovjedi Josip liječnicima, što su bili u službi njegovoj, neka balzamiraju oca njegova. I tako su liječnici balzamirali Izraela.
3 Utom prođe četrdeset dana jer je toliko vremena trebalo za balzamiranje. Oplakivali su ga Egipćani sedamdeset dana.
4 Kad prođoše dani žalosti za njim, reče Josip dvoranima faraonovim: “Ako sam našao milost kod vas, progovorite, molim, za mene faraonu, govoreći!
5 Otac me je moj zakleo, govoreći mi: ‘Evo, umrijet ću, i u grobu mojem što ga iskopah sebi u zemlji kanaanskoj, pokopaj me!’ Zato bih sad pošao da pokopam oca svojega; onda ću se opet natrag vratiti.”
6 Faraon odgovori: “Otidi i pokopaj oca svojega, kako te je zakleo!”
7 Tako otide Josip da pokopa oca svojega, a s njim pođoše sve sluge faraonove, prvi službenici njegovi i svi dostojanstvenici zemlje egipatske;
8 Nadalje sva družina Josipova, braća njegova i kućna družina oca njegova. Samo žene svoje i djecu svoju, ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji gošenskoj.
9 A pođoše s njim i kola i konjanici, tako da je bila povorka veoma velika.
10 I kad dođoše do gumna Atad s onu stranu Jordana, održaše ondje veliko i veoma svečano jadikovanje za pokojnim. On priredi ocu svojemu žalost od sedam dana.
11 Kad stanovnici one zemlje, Kanaanci, vidješe kod gumna Atad žalosnu svečanost, rekoše: “Tu se drži velika žalosna svečanost Egipćana.” Zato se prozva ono mjesto Abel-Mizraim; leži s onu stranu Jordana.
12 Učiniše mu sinovi njegovi onako, kako im je bio zapovjedio.
13 Odnesoše ga naime sinovi njegovi u zemlju kanaansku i pokopaše ga u pećini na zemljištu Makpeli, na zemljištu, što ga je bio otkupio Abraham za grob od Hiteja Efrona, istočno od Mamre.
14 Kad Josip pokopa oca svojega, vrati se opet u Egipat natrag, on i braća njegova i svi, koji su bili s njim pošli na pokop oca njegova.
15 A braća se Josipova pobojaše, kad im umrije otac, i rekoše: “Što, ako bi se Josip pokazao protivan nama, pa nam uzvratio sve zlo, što mu učinismo?”
16 Zato poručiše Josipu, govoreći: “Otac tvoj pred smrt svoju odredio je ovo:
17 ‘Ovako kažite Josipu: Ah, oprosti ipak braći svojoj zločin njihov i grijeh njihov, što ti zlo učiniše.’ A sad oprosti nam, molimo, zločin naš, jer mi štujemo Boga oca tvojega!” Kad mu oni to poručiše, zaplaka Josip.
18 Tada mu dođoše sama braća njegova, padoše pred njega i rekoše: “Evo, robovi smo tvoji!”
19 A Josip im reče: “Ne bojte se! Zar sam ja mjesto Boga?
20 Vi dakako misliste zlo proti meni, ali Bog okrenu to na dobro, da izvrši ono, što se danas zbiva, da uzdrži na životu mnoge ljude.
21 Ne bojte se sada! Ja ću se brinuti za vas, za žene vaše i za djecu vašu!” Tako ih je tješio i prijateljski im govorio.
22 I Josip je prebivao u Egiptu, on i porodica oca njegova. Josip poživje sto i deset godina.
23 Od Efraima vidje djecu do trećeg koljena; i sinovi Makira, sina Manasehova, rodiše se još za života Josipova.
24 Jednoga dana reče Josip braći svojoj: “Ja ću skoro umrijeti; ali će se Bog sigurno zauzeti za vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju, koju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.”
25 Tada zakle Josip sinove Izraelove i reče: “Kad se Bog jedanput milostivo zauzme za vas, tada uzmite sa sobom kosti moje odavde!”
26 I umrije Josip, a bilo mu je sto i deset godina. Balzamiraše ga i metnuše u kovčeg u Egiptu.